Svake nedjelje, uoči Dana sjećanja, po tradiciji se u glavnom gradu Sjedinjenih Država okuplja velika grupa vojnih veterana poznata kao Rolling Thunder, Kotrljajuća grmljavina.
Organizacija vuče korjene iz vremena Vijetnamskog rata 1960-tih i 70-tih i prevasohdno su fokusirani na sudbinu ratnih vojnih zatvorenika, koji se još uvijek vode nestalim u akciji, ili MIA, što je vojna skraćenica na Engleskom jeziku za nestale u akciji, i što se može vidjeti na zastavama i prslucima članova Kotrljajuće grmljavine.
Kao i sveka i ove godine, njihova parada na motorima počela je ispred spomenika žrtvama Vijetnamskog rata u centralnom parku u Washingtonu.
Rico Nuss, vijetnamski veteran:
"Mi ovo radimo jer je važno. To nije parada, to nije samo okupljanje. To je demonstracija. Mi želimi potpunu informaciju o nestalim u akciji“, kaže vijetnamski veteran Rico Nuss i nastavlja:
"Svako od nas nosi ovu naljepnicu. Rolling Thunder je organizacija koja podržava veterane. Mi smo najviše zainteresirani za slučajeve ratnih vojnih zarobljenika, nestalih u akciji. Mi želimo puno državno priznanje za svakoga kojeg smo ikada izgubili."
Artie Muller, suosnivač organizacije objašnjava kako su nastali:
"Još jedan veteran i ja smo se našli na večeri 1987. u Somervilleu, New Jersey, i obojica smo već radili na pitanjima ratnih vojnih zarobljenika. Mi, u početku, jednostavno nismo mogli vjerovati da je naša vlada ostavila žive Amerikance ratnim zarobljenicima u prošlim ratovima i rekli smo - nešto je tu pogrešno."
Don Schaible, takodjer vijetnamski veteran kaže da od 23 godine, dolazi 17 puta:
"Nakon prvog dolaska, to vam udje u krv. Ovo je moja dobrodošlica koju nisam doživio u svojoj Floridi. Slično je mnogim veteranima Vijetnama - kada su se vraćali kući, jednostavno, način na koji su se prema nama odnosili bio je vrijedan prezira. Kada na svojim motorima krenemo ulicama i vidimo kako nas ljudi pozdravljaju, to je jako emocionalno."
"Mi to trebamo dati sami sebi, jer naša vlada nam se nikada nije zahvalila. Oni nas krive za rat u Vijetnamu", kaže Artie Muller.
"Kada dodjem pred spomenik žrtvama Vijetnamskog rata i gledam sva ta ispisana imena pitam se zašto - 59 hiljada imena - zašto su oni dali živote", sa sjetom govori Dok Schaible.
Artie Muller podsjeća da su njegovom bataljonu poginule dvije čete vojnika: „ Ja odem uz taj spomenik i mislim o njima jer su svi bili mladi, mladi momci, bili smo djeca, kada smo bili u Vijetnamu."
Don Schaible je zahvalan svima koji na ulicama Washingtona izadju da ih pozdrave:
"Vremenom ne postaje lakše. Znate, jednostavno se razdirete. Pomaže to što znate da ima ljudi koji vas podržavaju. Da nas ne podržavaju onda ne bi bili ovdje. Oni nisu ovdje samo da bi vidjeli kolonu motora. Oni su izašli da kažu - Hvala vam, i to je suština Dana sjećanja."
