Bio je jedan od najvećih američkih jazz-glazbenika, diplomat, jedan od “pravih” ambasadora, ambasador “cool-a”. Prkosio je konvencijama, odbijao svirati ono što se i kako se očekivalo, bio je inovator koji je stalno pomicao kreativne granice, mijenjao je zvuk jazza i u tom procesu postao nešto poput pop zvijezde, koja je dopirala do masovnog slušateljstva.
Nema puno jazz-albuma koji daju hit-singlove. Time Out, Dave Brubeck Quarteta, jedan je od tih albuma; Take Five jedan od tih hit-singlova, melodijski dragulj hipnotičnog ritma, koji je skladao alt-saksofonist Paul Desmond, član i (s Brubeckom) suosnivač Dave Brubeck kvarteta, ali u aranžmanu Brubecka. Na juriš je osvojio radio-valove prije više od 50 godina; u cijelom svijetu i dalje jedna od najpoznatijih jazz kompozicija.
Bio je Brubeck popularan i prije tog albuma, naročito kod mlađe publike, jer često je koncerte održavao upravo na koledžima, a 4. studenog 1954., pet godina prije izdavanja tog albuma, pojavio se, kao tek drugi jazz-umjetnik nakon Louisa Armstronga, i na naslovnici časopisa Time, ali taj album – Time Out - i taj singl – Take Five, napravili su od njega superzvijezdu jazza. G. 1959., kad je Time Out bio izdan, Dave Brubeck je postao prvi umjetnik s više od milijun prodanih primjeraka jednog instrumentalnog jazz-albuma, a Take Five ostaje bestsellerom instrumentalnog jazza svih vremena. U onom članku objavljenom u časopisu Time, 1954. godine, pisalo je, između ostaloga: Brubeck i njegov kvartet izvode najneobičniju i najljepšu glazbu otkako se jazz rodio.
Rođen 6. prosinca 1920., u mjestu Concord, u ruralnoj Kaliforniji, odrastao na jednom ranču blizu Sacramenta, Dave Brubeck je, da je bilo po očevoj volji, trebao i postati kaubojem. Od majke, pijanistice, međutim, dobio je i klasični glazbeni odgoj, no dok su majka i braća svirali Chopina i Liszta, njega je više privlačila improvizacija. Sa 13 godina već je i nastupao profesionalno sa jazz-sastavima na području San Francisca. Da bi udovoljio ocu, ali i majci, koja je inzistirala na koledžu, Brubeck je upisao studij veterinarstva, na College of the Pacific (danas University of the Pacific), u Stocktonu, ali već tijekom prve godine prešao je na studij glazbe. Kad su profesori, nakon četiri godine, otkrili da nikad, zapravo, nije naučio čitati note, Brubeck zamalo nije dobio diplomu. A dobio ju je samo pod uvjetom da nikada ne predaje glazbu. I dobio ju je zahvaljujući svom izvanrednom poznavanju teorije, svojoj skladateljskoj originalnosti i izvanredno oštrom uhu, daru za glazbu.
Po povratku iz Drugog svjetskog rata (kamo je otišao s Trećom armijom generala Pattona, ali je, umjesto fronte, dobio u zadaću glazbom zabavljati vojnike), Brubeck nastavlja prekinuti studij klasične kompozicije na koledžu Mills, u Oaklandu, kod francuskog skladatelja Dariusa Milhauda, koji je i sâm, u svoju glazbu, inkorporirao elemente jazza. Milhaud je Brubecka i ohrabrivao na istraživanje polifonije i atonalnosti koje Brubeck i unosi u jazz, kao vrstu intelektualnog eksperimenta.
Nakon vođenja, prvo, okteta, a onda i trija, četrdesetih godina, Brubeck osniva svoj prvi kvartet 1951. godine, s mladim Paulom Desmondom, čiji je saksofon s milozvučnim, lirskim zvukom, zvukom opisanim i kao savršeni dry martini, bio u suprotnosti s frenetičnim bebop stilom koji je svatko tada pokušavao oponašati; zatim, s fenomenalnim poliritmičkim bubnjarem Joeom Morellom, za kojega su govorili da je morao imati poseban mozak za svaki od svojih udova; te basistom Eugenom Wrightom, jedinim crnačkim članom kvarteta. Na čelu s Daveom Brubeckom, pijanistom osebujnog stila, čije ekscentrično improviziranje ostaje nenadmašivo, to je i bila postava, Brubeckov “klasični” kvartet, na albumu Time Out.
To je bila i postava koja je, 1958. godie, u ime američke vlade, a na zahtjev predsjednika Dwighta Eisenhowera, krenula na dvomjesečnu turneju Poljskom, Afganistanom, Pakistanom, Indijom, Cejlonom, Turskom, Iranom i Irakom. Brubeckov kvartet nije bila prva skupina jazz-glazbenika koja je Sjedinjene Države predstavljala u stranim zemljama (Dizzie Gillespie je posjetio Srednji Istok, 1956. godine), ali ta prva Brubeckova turneja, kao ambasadora američke kulture, bila je tako uspješna da su za njim slijedili mnogi drugi jazz-diplomati – Armstrong, Ellington, Monk, Goodman, Davis... Turneja je imala dubokog utjecaja na glazbenike koje je Brubeck susretao u drugim zemljama, ali imala je dubokog utjecaja i na njega samoga. Kasnije će reći da su neki off-beat ritmovi koje je čuo u glazbi drugih zemalja utjecali na strukturu njegovih kompozicija na albumu Time Out. Blue Rondo à la Turk, primjerice, bio je inspiriran turskim plesom zeybekom.
Od kompleksnih, nekonvencionalnih ritmova, ali i klasičnih citata – Bacha, Beethovena, Chopina, Brubeckov je kvartet i napravio svoj zaštitni znak. Kvartet je ostao zajedno do 1967., kad ga je Brubeck raspustio, kako bi se mogao više posvetiti skladanju, između ostaloga i za zborove i simfonijske orkestre, za balet i za komorne ansamble. Njegov zadnji kvartet činili su alt-saksofonist i flautist Bobby Militello, basist Michael Moore i bubnjar Randy Jones. U međuvremenu, svirao je, i snimao, s Gerryjem Mulliganom, a kasnije osnovao i kvintet u kojemu su bila i njegova tri sina.
Imao je Brubeck kritičara – jazz-čistunci su prezirali njegovu glazbu, govorili da je “njegov jazz izdao svoje blues-korijene, da nije bio iz New Yorka nego sa Zapadne obale, da nije bio bebopper, da je njegova glazba bila ili suviše sofisticirana ili, pak, suviše bombastična, da je u povijesno crnačku umjetnost jazza unio previše pastelnih boja Kalifornije i previše klasične glazbe, da je prodavao previše ploča i zarađivao previše, da je na naslovnicu časopisa Time dospio prije Dukea Ellingtona.” U TV-seriji Jazz, Kena Burnsa, Brubeck je govorio o tom danu, 4. studenog 1954. godine. Zatekao se u San Franciscu, zbog nastupa na Modern Jazz koncertu, u organizaciji Normana Granza. U “paketu” su bili i Gerry Mulligan i Stan Getz i orkestar Dukea Ellingtona. “Netko je pokucao na vrata moje hotelske sobe, u sedam navečer. Kad sam otvorio, vidio sam Dukea. Dave, na naslovnici si Timea, rekao je. Scre mi je stalo... želio sam biti na naslovnici, ali nakon Dukea. Najgore što mi se moglo dogoditi bilo je to da se na naslovnici pojavim prije Ellingtona i da mi Ellington donosi primjerak časopisa i kaže – vidi, tu si.”
Pedesetih i šezdesetih godina Brubeck je učinio puno u promicanju i populariziranju jazza kod šire američke bjelačke publike. I uvijek bio toplo dočekivan u crnačkim klubovima. Pred svoju turneju za State Department, 1958., trebao je održati niz koncerata u koledžima na američkom Jugu. Od 25 planiranih, otkazao je čak 23 nastupa jer su lokalne vlasti odbile dopustiti njegovom crnačkom basistu Eugeneu Wrightu da se na pozornici pojavi zajedno s ostalim članovima kvarteta, bijelcima.
Godine 1994., Brubeck je, glasovanjem čitatelja, uvršten u Down Beat Hall of Fame; godine 1996., dodijeljen mu je Grammy za životno djelo; tri godine kasnije, zaklada National Endowment for the Arts dodjeljuje mu naslov Jazz Master, najviše američko službeno priznanje koje se odaje jednom jazz-umjetniku; godine 2007., Kongresna ga je knjižnica proglasila “živućom legendom.” Godine 2009., Dave Brubeck je bio dobitnik nagrade Kennedy Centra.
G. 2000., University of the Pacific je osnovao Brubeck Institute, u čast svoja dva najslavnija studenta – Dave Brubecka i njegove supruge Iole. Misija Instituta je graditi dalje na Brubeckovom nasljeđu i njegovoj predanosti glazbi, kreativnosti, obrazovanju, te njegovom promicanju građanskih prava, zauzimanju za ekološka pitanja, međunarodne odnose i društvenu pravdu. Web site Instituta nosi Brubeckovu poruku: “Od najranijih dana moje karijere borio sam se za prihvaćanje i priznavanje jazza kao ozbiljnog umjetničkog izraza koji odražava američke ideale slobode i individualnog izričaja, ali u kontekstu skupne odgovornosti i međuovisnosti. Kao i Amerika, tako je i jazz uvijek crpio na drugim kulturama.”
Tijekom svoje sedam desetljeća duge karijere, Brubeck je nastupao za pape i za predsjednike, dao na tisuće koncerata diljem svijeta prenoseći jezik jazza novim generacijama. Kao ambasador dobre volje američkog Državnog tajništva vraćao se iza Željezne zavjese više puta i nastavio predstavljati jazz, predstavljati Ameriku, od istočne Evrope, do Azije, Afrike i Srednjeg Istoka. Onog dana kad je podignut bio Berlinski zid – 13. kolovoza 1961. - jedna je radio-postaja u Zapadnom Berlinu cijeli dan svirala Brubecka – njegovu Brandeburg Gate, koju je Brubeck skladao za svoje turneje za State Department, 1958. godine.
Povodom 50. obljetnice te prve turneje, Brubeck je rekao: “Još uvijek vjerujem da srca i umove ljudi drugačijih od nas najlakše možemo osvojiti oružjem koje ne prijeti i ne zastrašuje, koje drugima na dar donosi ono najbolje od naše kulture i prima, u zamjenu, ono najbolje iz drugih kultura te na taj način obogaćuje sve angažirane u tom procesu i produbljuje međusobno razumijevanje svijeta u kojem živimo.”
Za Brubecka, jazz je oduvijek bio “glazba slobode.” Dobro je znao kakvu moć glazba ima za premošćivanje jezičnih, kulturnih, političkih i rasnih granica i barijera. Popularnost jazza, rekao je Brubeck, opala je tijekom zadnjih 50 godina, “ali u kulturnom smislu, on je još uvijek vrlo važan jer ostaje jezik slobode.”
Za svoje širenje jazza, njegova zvuka i duha, diljem svijeta, za širenje vrijednosti Sjedinjenih Američkih Država, američko je Državno tajništvo, u travnju 2008. godine, dodijelilo Dave Brubecku nagradu Benjamnin Franklin, svoju prvu nagradu za javnu diplomaciju.
Pijanist, skladatelj, bandleader, ili – skladatelj koji svira glasovir, kako je sam za sebe volio govoriti - Dave Brubeck je više od bilo kojeg drugog majstora improvizacije bio taj koji je proširio naše ritmičke horizonte. Upitan jednom kako bi volio da ga pamte, odgovorio je: “Kao nekoga tko je otvorio vrata.”
Nema puno jazz-albuma koji daju hit-singlove. Time Out, Dave Brubeck Quarteta, jedan je od tih albuma; Take Five jedan od tih hit-singlova, melodijski dragulj hipnotičnog ritma, koji je skladao alt-saksofonist Paul Desmond, član i (s Brubeckom) suosnivač Dave Brubeck kvarteta, ali u aranžmanu Brubecka. Na juriš je osvojio radio-valove prije više od 50 godina; u cijelom svijetu i dalje jedna od najpoznatijih jazz kompozicija.
Bio je Brubeck popularan i prije tog albuma, naročito kod mlađe publike, jer često je koncerte održavao upravo na koledžima, a 4. studenog 1954., pet godina prije izdavanja tog albuma, pojavio se, kao tek drugi jazz-umjetnik nakon Louisa Armstronga, i na naslovnici časopisa Time, ali taj album – Time Out - i taj singl – Take Five, napravili su od njega superzvijezdu jazza. G. 1959., kad je Time Out bio izdan, Dave Brubeck je postao prvi umjetnik s više od milijun prodanih primjeraka jednog instrumentalnog jazz-albuma, a Take Five ostaje bestsellerom instrumentalnog jazza svih vremena. U onom članku objavljenom u časopisu Time, 1954. godine, pisalo je, između ostaloga: Brubeck i njegov kvartet izvode najneobičniju i najljepšu glazbu otkako se jazz rodio.
Rođen 6. prosinca 1920., u mjestu Concord, u ruralnoj Kaliforniji, odrastao na jednom ranču blizu Sacramenta, Dave Brubeck je, da je bilo po očevoj volji, trebao i postati kaubojem. Od majke, pijanistice, međutim, dobio je i klasični glazbeni odgoj, no dok su majka i braća svirali Chopina i Liszta, njega je više privlačila improvizacija. Sa 13 godina već je i nastupao profesionalno sa jazz-sastavima na području San Francisca. Da bi udovoljio ocu, ali i majci, koja je inzistirala na koledžu, Brubeck je upisao studij veterinarstva, na College of the Pacific (danas University of the Pacific), u Stocktonu, ali već tijekom prve godine prešao je na studij glazbe. Kad su profesori, nakon četiri godine, otkrili da nikad, zapravo, nije naučio čitati note, Brubeck zamalo nije dobio diplomu. A dobio ju je samo pod uvjetom da nikada ne predaje glazbu. I dobio ju je zahvaljujući svom izvanrednom poznavanju teorije, svojoj skladateljskoj originalnosti i izvanredno oštrom uhu, daru za glazbu.
Po povratku iz Drugog svjetskog rata (kamo je otišao s Trećom armijom generala Pattona, ali je, umjesto fronte, dobio u zadaću glazbom zabavljati vojnike), Brubeck nastavlja prekinuti studij klasične kompozicije na koledžu Mills, u Oaklandu, kod francuskog skladatelja Dariusa Milhauda, koji je i sâm, u svoju glazbu, inkorporirao elemente jazza. Milhaud je Brubecka i ohrabrivao na istraživanje polifonije i atonalnosti koje Brubeck i unosi u jazz, kao vrstu intelektualnog eksperimenta.
Nakon vođenja, prvo, okteta, a onda i trija, četrdesetih godina, Brubeck osniva svoj prvi kvartet 1951. godine, s mladim Paulom Desmondom, čiji je saksofon s milozvučnim, lirskim zvukom, zvukom opisanim i kao savršeni dry martini, bio u suprotnosti s frenetičnim bebop stilom koji je svatko tada pokušavao oponašati; zatim, s fenomenalnim poliritmičkim bubnjarem Joeom Morellom, za kojega su govorili da je morao imati poseban mozak za svaki od svojih udova; te basistom Eugenom Wrightom, jedinim crnačkim članom kvarteta. Na čelu s Daveom Brubeckom, pijanistom osebujnog stila, čije ekscentrično improviziranje ostaje nenadmašivo, to je i bila postava, Brubeckov “klasični” kvartet, na albumu Time Out.
To je bila i postava koja je, 1958. godie, u ime američke vlade, a na zahtjev predsjednika Dwighta Eisenhowera, krenula na dvomjesečnu turneju Poljskom, Afganistanom, Pakistanom, Indijom, Cejlonom, Turskom, Iranom i Irakom. Brubeckov kvartet nije bila prva skupina jazz-glazbenika koja je Sjedinjene Države predstavljala u stranim zemljama (Dizzie Gillespie je posjetio Srednji Istok, 1956. godine), ali ta prva Brubeckova turneja, kao ambasadora američke kulture, bila je tako uspješna da su za njim slijedili mnogi drugi jazz-diplomati – Armstrong, Ellington, Monk, Goodman, Davis... Turneja je imala dubokog utjecaja na glazbenike koje je Brubeck susretao u drugim zemljama, ali imala je dubokog utjecaja i na njega samoga. Kasnije će reći da su neki off-beat ritmovi koje je čuo u glazbi drugih zemalja utjecali na strukturu njegovih kompozicija na albumu Time Out. Blue Rondo à la Turk, primjerice, bio je inspiriran turskim plesom zeybekom.
Od kompleksnih, nekonvencionalnih ritmova, ali i klasičnih citata – Bacha, Beethovena, Chopina, Brubeckov je kvartet i napravio svoj zaštitni znak. Kvartet je ostao zajedno do 1967., kad ga je Brubeck raspustio, kako bi se mogao više posvetiti skladanju, između ostaloga i za zborove i simfonijske orkestre, za balet i za komorne ansamble. Njegov zadnji kvartet činili su alt-saksofonist i flautist Bobby Militello, basist Michael Moore i bubnjar Randy Jones. U međuvremenu, svirao je, i snimao, s Gerryjem Mulliganom, a kasnije osnovao i kvintet u kojemu su bila i njegova tri sina.
Imao je Brubeck kritičara – jazz-čistunci su prezirali njegovu glazbu, govorili da je “njegov jazz izdao svoje blues-korijene, da nije bio iz New Yorka nego sa Zapadne obale, da nije bio bebopper, da je njegova glazba bila ili suviše sofisticirana ili, pak, suviše bombastična, da je u povijesno crnačku umjetnost jazza unio previše pastelnih boja Kalifornije i previše klasične glazbe, da je prodavao previše ploča i zarađivao previše, da je na naslovnicu časopisa Time dospio prije Dukea Ellingtona.” U TV-seriji Jazz, Kena Burnsa, Brubeck je govorio o tom danu, 4. studenog 1954. godine. Zatekao se u San Franciscu, zbog nastupa na Modern Jazz koncertu, u organizaciji Normana Granza. U “paketu” su bili i Gerry Mulligan i Stan Getz i orkestar Dukea Ellingtona. “Netko je pokucao na vrata moje hotelske sobe, u sedam navečer. Kad sam otvorio, vidio sam Dukea. Dave, na naslovnici si Timea, rekao je. Scre mi je stalo... želio sam biti na naslovnici, ali nakon Dukea. Najgore što mi se moglo dogoditi bilo je to da se na naslovnici pojavim prije Ellingtona i da mi Ellington donosi primjerak časopisa i kaže – vidi, tu si.”
Pedesetih i šezdesetih godina Brubeck je učinio puno u promicanju i populariziranju jazza kod šire američke bjelačke publike. I uvijek bio toplo dočekivan u crnačkim klubovima. Pred svoju turneju za State Department, 1958., trebao je održati niz koncerata u koledžima na američkom Jugu. Od 25 planiranih, otkazao je čak 23 nastupa jer su lokalne vlasti odbile dopustiti njegovom crnačkom basistu Eugeneu Wrightu da se na pozornici pojavi zajedno s ostalim članovima kvarteta, bijelcima.
Godine 1994., Brubeck je, glasovanjem čitatelja, uvršten u Down Beat Hall of Fame; godine 1996., dodijeljen mu je Grammy za životno djelo; tri godine kasnije, zaklada National Endowment for the Arts dodjeljuje mu naslov Jazz Master, najviše američko službeno priznanje koje se odaje jednom jazz-umjetniku; godine 2007., Kongresna ga je knjižnica proglasila “živućom legendom.” Godine 2009., Dave Brubeck je bio dobitnik nagrade Kennedy Centra.
G. 2000., University of the Pacific je osnovao Brubeck Institute, u čast svoja dva najslavnija studenta – Dave Brubecka i njegove supruge Iole. Misija Instituta je graditi dalje na Brubeckovom nasljeđu i njegovoj predanosti glazbi, kreativnosti, obrazovanju, te njegovom promicanju građanskih prava, zauzimanju za ekološka pitanja, međunarodne odnose i društvenu pravdu. Web site Instituta nosi Brubeckovu poruku: “Od najranijih dana moje karijere borio sam se za prihvaćanje i priznavanje jazza kao ozbiljnog umjetničkog izraza koji odražava američke ideale slobode i individualnog izričaja, ali u kontekstu skupne odgovornosti i međuovisnosti. Kao i Amerika, tako je i jazz uvijek crpio na drugim kulturama.”
Tijekom svoje sedam desetljeća duge karijere, Brubeck je nastupao za pape i za predsjednike, dao na tisuće koncerata diljem svijeta prenoseći jezik jazza novim generacijama. Kao ambasador dobre volje američkog Državnog tajništva vraćao se iza Željezne zavjese više puta i nastavio predstavljati jazz, predstavljati Ameriku, od istočne Evrope, do Azije, Afrike i Srednjeg Istoka. Onog dana kad je podignut bio Berlinski zid – 13. kolovoza 1961. - jedna je radio-postaja u Zapadnom Berlinu cijeli dan svirala Brubecka – njegovu Brandeburg Gate, koju je Brubeck skladao za svoje turneje za State Department, 1958. godine.
Povodom 50. obljetnice te prve turneje, Brubeck je rekao: “Još uvijek vjerujem da srca i umove ljudi drugačijih od nas najlakše možemo osvojiti oružjem koje ne prijeti i ne zastrašuje, koje drugima na dar donosi ono najbolje od naše kulture i prima, u zamjenu, ono najbolje iz drugih kultura te na taj način obogaćuje sve angažirane u tom procesu i produbljuje međusobno razumijevanje svijeta u kojem živimo.”
Za Brubecka, jazz je oduvijek bio “glazba slobode.” Dobro je znao kakvu moć glazba ima za premošćivanje jezičnih, kulturnih, političkih i rasnih granica i barijera. Popularnost jazza, rekao je Brubeck, opala je tijekom zadnjih 50 godina, “ali u kulturnom smislu, on je još uvijek vrlo važan jer ostaje jezik slobode.”
Za svoje širenje jazza, njegova zvuka i duha, diljem svijeta, za širenje vrijednosti Sjedinjenih Američkih Država, američko je Državno tajništvo, u travnju 2008. godine, dodijelilo Dave Brubecku nagradu Benjamnin Franklin, svoju prvu nagradu za javnu diplomaciju.
Pijanist, skladatelj, bandleader, ili – skladatelj koji svira glasovir, kako je sam za sebe volio govoriti - Dave Brubeck je više od bilo kojeg drugog majstora improvizacije bio taj koji je proširio naše ritmičke horizonte. Upitan jednom kako bi volio da ga pamte, odgovorio je: “Kao nekoga tko je otvorio vrata.”
