Danas je u Sjedinjenim Državama blagdan Dan zahvalnosti. To je dan kad se obitelji okupljaju oko svečane trpeze, mislima ispunjenim zahvalnošću za velike i male stvari u njihovim životima. Prošetali smo ulicama New Yorka i upitali neke od prolaznika na čemu su zahvalni ove blagdanske sezone.
Ovog sunčanog, ali hladnog poslijepodneva, na njujorškoj Petoj aveniji, Kathy Forer jedva suspreže cvokotanje dok razmišlja na čemu je sve zahvalna: "Zahvalna sam na puloverima i šalovima i rukavicama i kapama …"
Nedaleko, 16-godišnji srednjoškolac Robert kaže da jedva čeka tradicionalni blagdanski obrok, ali ne samo zbog onoga što će biti posluženo na stolu: "Divno je kad se svi nađemo zajedno, kao obitelj, zajedno objedujemo … to se u mojoj obitelji rijetko događa i svi se zato jako radujemo kad se nađemo. Zahvalnost? Zahvalan sam čitavoj mojoj zajednici, prijateljima, obitelji na tome što su me naučili da je vrlo važno imati ljude koji te vole. To je velika stvar u životu."
Slične osjećaje izrazila je i mlada žena, imenom Rena, koja još dodaje da je u njenom slučaju zahvalnost dovela do osjećanja sućuti i suosjećanja s drugima: "Definitivno sam zahvalna na mojoj obitelji, jer znam da me oni uvijek podržavaju, da imam kuda otići kad mi treba, da će me nahraniti i odjenuti ako bude trebalo … mnogi ljudi to nemaju. Zato i želim nešto učiniti da drugima pružim takav osjećaj. Prikupljam novce za djecu koju podučavam nakon redovne nastave da bih im kupila poklone i stvari koje im trebaju."
U obližnjoj uličici, izvjesni Rob, iz ruralnog okruga Ulster, koji prolaznicima prodaje vrući jabučni mošt, kaže da je zahvalan što je održao vezu s prirodom: "Vidim toliko mnogo ljudi koji samo hodaju s mobitelima na uhu i niti zagledaju u nebo, ni na drveće, ni na zemlju. Potpuno su u drugom svijetu. Ja čak ni nemam mobitel. A zahvalan sam što kad sjednem uz potok i slušam njegovo žuborenje, sve moje brige kao da se otope s mene i nestanu. Isto se osjećam kad slušam vjetar u krošnjama ili kad šećem dok pada snijeg. To su tako prekrasni doživljaji da idu ravno u dušu. I na tome sam zahvalan."
Poput mnogih Amerikanaca koji su u ovoj ekonomskoj krizi ostali bez posla, i Nancy se tijekom 2010. svakodnevno suočava s promjenama raspoloženja, od nade do očaja. No, utjehu je našla u pisanju - kako ga ona naziva - 'dnevnika zahvalnosti,' u koji upisuje male stvari na kojima je zahvalna: "Trebam posao. Trebam novac za život, za plaćanje računa. No, jedna je stvar traženje posla i osjećaj očaja koji me zbog toga obuzima, a druga fokusiranje na ono što imam ili što mi se događa, a što je pozitivno. Recimo, kad si uspijem priuštiti kavu u kafiću, zahvalna sam i sretna. Zahvalna sam i na tome što mi je netko nešto lijepo rekao. Obično su to stvari koje se začas zaborave, ali kad ih na kraju dana upisujem u dnevnik, ponovno ih se sjetim i onda shvatim da imam mnogo više toga što me čini sretnom nego što sam mislila."
Koliko ljudi, toliko i raznih razloga za zahvalnost.