Svjetski čelnici i predsjednici država uvijek su u središtu pozornosti. Gledamo ih na televiziji. Njihove su fotografije u novinama i časopisima. No, kad se Platon Antoniou, fotograf časopisa New Yorker, upustio u projekt fotografiranja svjetskih čelnika želio je otkriti njihovu osobnost i istražiti prirodu političke moći.
Kad su se u rujnu 2009. godine svjetski čelnici okupili na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, fotograf Platon Antoniou smatrao je to pravim trenutkom za okončavanje svog projekta. Na drugom katu Glavne skupštine postavio je studio. Kaže da mu je cilj bio pokazati svakog od političara iz krupnog plana, na jedan vrlo osoban način:
"Jedan od političara koji su se pojavili u mojoj knjizi Portraits of Power, Portreti moći, je Nick Clegg, zamjenik britanskog premijera. Rekao sam mu da za vrijeme snimanja pokuša misliti na nešto što nema veze s poslom ili politikom, nešto što je iskonski čovječno. Na njegovom licu pojavio se najdivniji izraz kojeg možete zamisliti. Nakon što smo završili sa snimanjem, upitao me znam li na što je mislio u tom trenutku – na sebe kako masira stopala svoje bebe."
Međutim, ponekad snimanje može biti I neugodno:
"Robert Mugabe iz Zimbabvea bio je vrlo hladan i odbojan. Nije puno govorio. Bio je savršeno odjeven. Članovi njegove pratnje bili su vrlo sumnjičavi, očima su neprestano kružili po prostoriji. Njegova je koža izgledala jako čudno - kao da je masna, no zapravo je bila vrlo suha. Oči su mu bile duboko modre. Kad je Mugabe završio sa snimanjem, sjećam se da je predsjednik jedne druge države koji je nakon njega bio na redu odbio sjesti na istu stolicu. “Zato što na njoj ima krvi,” rekao je.
Fotografiranje libijskog predsjednika Moamara Gadafija također je bilo nezaboravno. Prema njemu je marširala gomila ljudi, a u njenom se središtu nalazio Gadafi, priča Platon. Na sebi je nosio dugu odoru i šešir. Bio je okružen tjelohraniteljicama u vojnim uniformama. To je bilo kao u sceni iz filma o James Bondu, kaže Platon. U njegovim Portretima moći na suprotnim se stranicama, sučeljeni jedan prema drugom, nalaze izraelski premijer Benjamin Netanyahu i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas.
"Netanyahu mi je sam prišao. On je vrlo samouvjerena osoba. U njegovoj blizini osjećate posebnu snagu energije. Vrlo je karizmatičan. Uhvatio me za ruku, snažno se rukovao, drugu mi je stavio na rame i rekao: “Platon, napravite da izgledam dobro.” To je na kraju postala naša šala. Ironija je u tome što mislim da on stvarno izgleda dobro na mojoj fotografiji. Abbas je, međutim, bio puno drugačiji. Činio se puno krhkijim, kao da je nosio teret cijelog svijeta na svojim leđima. Izgledao je vrlo skromno, ali i dostojanstveno."
Platon kaže da je pokušao uhvatiti ljudsku suštinu svojih ‘modela’ u datom trenutku. Čelnici koji su tek došli na političku scenu, primjećuje on, odražavaju drugačiji izgled i osjećaj od onog koji kod njih vidite nakon što provedu neko vrijeme na vlasti.
"Na primjer, predsjednik Obama. On više nije onaj vidljivo karizmatični Obama u kojeg smo se zaljubili za njegove predsjedničke kampanje. To je sada Obama koji razmišlja, to je Obama-filozof."
Od preko stotinu državnih čelnika koje je Platon fotografirao, samo četiri su žene. Kaže da ima dojam da su se one osjećale ugodnije u studiju od muškaraca možda zbog toga što je njihova borba ka političkom vrhu bila teža. Osim toga, dodaje Platon, one posjeduju više poniznosti i dostojanstva. Platonovo traganje za značenjem moći se nastavlja, no s jednom razlikom:
"Mislim da je vrijeme da usmjerim svoj objektiv na ljude koji nemaju političku moć, a koji su pokazali veliku hrabrost u režimima terora, poput burmanske oporbene čelnice Aung San Su Kyi, koju sam nedavno fotografirao. Ta je fotografija bila naslovnica časopisa Time. Upravo sam se vratio iz Egipta, gdje sam fotografirao istaknute sudionike egipatske revolucije: skromnu djecu, od dvadeset-dvogodišnjaka koji su bili stvarne žrtve, do roditelja koji su sa svojom djecom prosvjedovali na trgu Tahrir, i starijih gospođa čije je sinove odvezla i ubila tajna policija. To su ljudi iz naše svakodnevice, ali hrabri ljudi koji zaista mijenjaju današnji svijet."
Platon kaže da svoju knjigu smatra svojevrsnim godišnjakom onih koji danas upravljaju svijetom. Njih bi, kaže on, trebali ocijeniti čitatelji širom svijeta.
Svjetski čelnici i predsjednici država uvijek su u središtu pozornosti. Gledamo ih na televiziji. Njihove su fotografije u novinama i časopisima. No, kad se Platon Antoniou, fotograf časopisa New Yorker, upustio u projekt fotografiranja svjetskih čelnika želio je otkriti njihovu osobnost. Ali i – kako kaže Faiza Elmasry – istražiti prirodu političke moći.
TEXT: Kad su se u rujnu 2009. godine svjetski čelnici okupili na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, fotograf Platon Antoniou smatrao je to pravim trenutkom za okončavanje svog projekta. Na drugom katu Glavne skupštine postavio je studio. Kaže da mu je cilj bio pokazati svakog od političara iz krupnog plana, na jedan vrlo osoban način:
PLATON ACT: Nick Clegg, …
MALE: Jedan od političara koji su se pojavili u mojoj knjizi Portraits of Power, Portreti moći, je Nick Clegg, zamjenik britanskog premijera. Rekao sam mu da za vrijeme snimanja pokuša misliti na nešto što nema veze s poslom ili politikom, nešto što je iskonski čovječno. Na njegovom licu pojavio se najdivniji izraz kojeg možete zamisliti. Nakon što smo završili sa snimanjem, upitao me znam li na što je mislio u tom trenutku – na sebe kako masira stopala svoje bebe.
TEXT: Međutim, ponekad snimanje može biti I neugodno:
PLATON ACT: (Robert) Mugabe…
MALE: Robert Mugabe iz Zimbabvea bio je vrlo hladan i odbojan. Nije puno govorio. Bio je savršeno odjeven. Članovi njegove pratnje bili su vrlo sumnjičavi, očima su neprestano kružili po prostoriji. Njegova je koža izgledala jako čudno - kao da je masna, no zapravo je bila vrlo suha. Oči su mu bile duboko modre. Kad je Mugabe završio sa snimanjem, sjećam se da je predsjednik jedne druge države koji je nakon njega bio na redu odbio sjesti na istu stolicu. “Zato što na njoj ima krvi,” rekao je.
TEXT: Fotografiranje libijskog predsjednika Moamara Gadafija također je bilo nezaboravno. Prema njemu je marširala gomila ljudi, a u njenom se središtu nalazio Gadafi, priča Platon. Na sebi je nosio dugu odoru i šešir. Bio je okružen tjelohraniteljicama u vojnim uniformama. To je bilo kao u sceni iz filma o James Bondu, kaže Platon. U njegovim Portretima moći na suprotnim se stranicama, sučeljeni jedan prema drugom, nalaze izraelski premijer Benjamin Netanyahu i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas.
PLATON ACT: Netanyahu approached me…
MALE: Netanyahu mi je sam prišao. On je vrlo samouvjerena osoba. U njegovoj blizini osjećate posebnu snagu energije. Vrlo je karizmatičan. Uhvatio me za ruku, snažno se rukovao, drugu mi je stavio na rame i rekao: “Platon, napravite da izgledam dobro.” To je na kraju postala naša šala. Ironija je u tome što mislim da on stvarno izgleda dobro na mojoj fotografiji. Abbas je, međutim, bio puno drugačiji. Činio se puno krhkijim, kao da je nosio teret cijelog svijeta na svojim leđima. Izgledao je vrlo skromno, ali i dostojanstveno.
TEXT: Platon kaže da je pokušao uhvatiti ljudsku suštinu svojih ‘modela’ u datom trenutku. Čelnici koji su tek došli na političku scenu, primjećuje on, odražavaju drugačiji izgled i osjećaj od onog koji kod njih vidite nakon što provedu neko vrijeme na vlasti.
PLATON ACT: Obama, for instance,…
MALE: Na primjer, predsjednik Obama. On više nije onaj vidljivo karizmatični Obama u kojeg smo se zaljubili za njegove predsjedničke kampanje. To je sada Obama koji razmišlja, to je Obama-filozof.
TEXT: Od preko stotinu državnih čelnika koje je Platon fotografirao, samo četiri su žene. Kaže da ima dojam da su se one osjećale ugodnije u studiju od muškaraca možda zbog toga što je njihova borba ka političkom vrhu bila teža. Osim toga, dodaje Platon, one posjeduju više poniznosti i dostojanstva. Platonovo traganje za značenjem moći se nastavlja, no s jednom razlikom:
PLATON ACT: I think it’s time…
MALE: Mislim da je vrijeme da usmjerim svoj objektiv na ljude koji nemaju političku moć, a koji su pokazali veliku hrabrost u režimima terora, poput burmanske oporbene čelnice Aung San Su Kyi, koju sam nedavno fotografirao. Ta je fotografija bila naslovnica časopisa Time. Upravo sam se vratio iz Egipta, gdje sam fotografirao istaknute sudionike egipatske revolucije: skromnu djecu, od dvadeset-dvogodišnjaka koji su bili stvarne žrtve, do roditelja koji su sa svojom djecom prosvjedovali na trgu Tahrir, i starijih gospođa čije je sinove odvezla i ubila tajna policija. To su ljudi iz naše svakodnevice, ali hrabri ljudi koji zaista mijenjaju današnji svijet.
TEXT:
Platon kaže da svoju knjigu smatra svojevrsnim godišnjakom onih koji danas upravljaju svijetom. Njih bi, kaže on, trebali ocijeniti čitatelji širom svijeta.
