Prema izvještaju britanske Ustanove strojarskih inženjera, polovica svjetske proizvodnje završava u smeću. Smanjenje rasipanja, stoji u istom izvještaju, od vitalnog je značaja ukoliko svijet, s rapidnim rastom populacije, želi zadovoljiti potražnju za hranom.
Svake godine u svijetu se proizvede oko četiri milijarde tona hrane. Između trećine i polovice te količine završava u smeću, rečeno je u izvještaju Ustanove strojarskih inženjera. Uzrok tome dobrim dijelom je način na koji se hrana ubire, skladišti i transportira, kaže Colin Brown, jedan od autora studije.
“Hrana ima tendenciju truljenja, morate je držati na suhom i na hladnom i morate je transportirati i konzumirati što je moguće brže. Stoga, ako ne postoji infrastruktura – ako nema željeznica, ako nema prijevoza, hrana propada.”
U razvijenim ekonomijama poput Evrope i Sjedinjenih Država, dobra, efikasnija poljoprivredna praksa, stoji u izvještaju, osigurava da veći dio proizvedene hrane stigne do potrošača. Ali istraživanje Ustanove strojarskih inženjera također pokazuje da se milijuni tona hrane bacaju jer im je istekao rok trajanja, a ponekad i stoga što nikad ne dospjeva na police trgovina.
“A onda, kad dođe do supermarketa,” dodaje Colin Brown, “oni imaju svoje standarde o tome kako namirnice trebaju izgledati. Njihov okus, jestivost ili nutricijska vrijednost nije bitna, bitan je izgled. Mnogo se hrane baca zato što nije lijepog izgleda, što nije dovoljno atraktivna.”
To nije krivica trgovina, kaže Richard Dodd, iz Britanskog maloprodajnog konzorcija, predstavnika supermarketa u Velikoj Britaniji.
“To su, zapravo, pravila marketinga u Evropskoj Uniji; trgovci na malo bili su među prvima koji su zahtjevali popuštanje tih pravila. To se i dogodilo 2009. godine, kad je 26 različitih namirnica skinuto sa tih popisa.”
Mnoge agencije za pružanje pomoći i dobrotvorna društva pozdravili su objavjivanje najnovijeg izvještaja – za njegovo isticanje činjenice da se ogromna količina hrane baca dok istovremeno milijuni ljudi u svijetu pate od neishranjenosti.
U agenciji Save the Children kažu da u svijetu ima dovoljno hrane za prehranjivanje svakog djeteta pa ipak dva milijuna i 300.000 djece umire od gladi svake godine. Brendan Cox njezin programski je direktor agencije:
“Roditelji su prisiljeni odlučivati hoće li hraniti sebe ili svoju djecu; takav izbor ne bi smio bio postavljan pred nikoga.”
Velike količine zemlje, energije, gnojiva i vode također se gube u tom procesu, ističu autori najnovijeg izvještaja. Ali u brojkama je, kažu oni, i jedna druga poruka:
“Vrlo pozitivna poruka,” ističe Colin Brown, “možemo zadovoljiti potražnju za hranom širom svijeta, unatoč porastu stanovništva, ako samo smanjimo naša rasipanja. Nije potrebna dodatna sječa šuma ni sadnja dodatnih usjeva.”
S prognozama rasta svjetske populacije – devet i pol milijardi do 2075. godine – smanjenje rasipanja, kaže se u zaključuju izvještaja, mora postati sastavni dio plana, želimo li da potražnja bude zadovoljena.
Svake godine u svijetu se proizvede oko četiri milijarde tona hrane. Između trećine i polovice te količine završava u smeću, rečeno je u izvještaju Ustanove strojarskih inženjera. Uzrok tome dobrim dijelom je način na koji se hrana ubire, skladišti i transportira, kaže Colin Brown, jedan od autora studije.
“Hrana ima tendenciju truljenja, morate je držati na suhom i na hladnom i morate je transportirati i konzumirati što je moguće brže. Stoga, ako ne postoji infrastruktura – ako nema željeznica, ako nema prijevoza, hrana propada.”
U razvijenim ekonomijama poput Evrope i Sjedinjenih Država, dobra, efikasnija poljoprivredna praksa, stoji u izvještaju, osigurava da veći dio proizvedene hrane stigne do potrošača. Ali istraživanje Ustanove strojarskih inženjera također pokazuje da se milijuni tona hrane bacaju jer im je istekao rok trajanja, a ponekad i stoga što nikad ne dospjeva na police trgovina.
“A onda, kad dođe do supermarketa,” dodaje Colin Brown, “oni imaju svoje standarde o tome kako namirnice trebaju izgledati. Njihov okus, jestivost ili nutricijska vrijednost nije bitna, bitan je izgled. Mnogo se hrane baca zato što nije lijepog izgleda, što nije dovoljno atraktivna.”
To nije krivica trgovina, kaže Richard Dodd, iz Britanskog maloprodajnog konzorcija, predstavnika supermarketa u Velikoj Britaniji.
“To su, zapravo, pravila marketinga u Evropskoj Uniji; trgovci na malo bili su među prvima koji su zahtjevali popuštanje tih pravila. To se i dogodilo 2009. godine, kad je 26 različitih namirnica skinuto sa tih popisa.”
Mnoge agencije za pružanje pomoći i dobrotvorna društva pozdravili su objavjivanje najnovijeg izvještaja – za njegovo isticanje činjenice da se ogromna količina hrane baca dok istovremeno milijuni ljudi u svijetu pate od neishranjenosti.
U agenciji Save the Children kažu da u svijetu ima dovoljno hrane za prehranjivanje svakog djeteta pa ipak dva milijuna i 300.000 djece umire od gladi svake godine. Brendan Cox njezin programski je direktor agencije:
“Roditelji su prisiljeni odlučivati hoće li hraniti sebe ili svoju djecu; takav izbor ne bi smio bio postavljan pred nikoga.”
Velike količine zemlje, energije, gnojiva i vode također se gube u tom procesu, ističu autori najnovijeg izvještaja. Ali u brojkama je, kažu oni, i jedna druga poruka:
“Vrlo pozitivna poruka,” ističe Colin Brown, “možemo zadovoljiti potražnju za hranom širom svijeta, unatoč porastu stanovništva, ako samo smanjimo naša rasipanja. Nije potrebna dodatna sječa šuma ni sadnja dodatnih usjeva.”
S prognozama rasta svjetske populacije – devet i pol milijardi do 2075. godine – smanjenje rasipanja, kaže se u zaključuju izvještaja, mora postati sastavni dio plana, želimo li da potražnja bude zadovoljena.
