Sjedinjene Države dobile su novog pjesnika laureata. To je Philip Levine, osamdeset trogodišnjak rođen u Detroitu, poznat po svojim izravnim stihovima u kojima slavi tvrdokornost danas nestale industrijske Amerike i borbu radničke klase.
Philip Levine, sitan i mršav, sjedi u dnevnom boravku stana u Brooklyunu kojeg dijeli sa suprugom Frances, s kojom je u braku skoro 60 godina. Levine je objavio 19 zbirka pjesništva i vrlo dobro poznaje poeziju raznih rodova i iz različitih razdoblja.
Ipak on i dalje stvara stihove u velikoj mjeri inspirirane u za njega monotonom i napornom poslu u detroitskim tvornicama tijekom četrdesetih i pedesetih godina. "Sjećam se dok sam radio za General Motors, ponekad bi doveli ljude unutra na razgledavanje. Promatrali su nas kao da smo u zoološkom vrtu. Osjećao sam se poniženo. Osjećao sam i to da sam pametan čovjek. I da ne živim od svoje pameti. I moram pronaći način da živim od svoje pameti jer me leđa sve više bole. I naposljetku sam uspio otići od tamo. Otišao sam tako što sam objavljivao pjesme, što je prilično neobično".
Levinova poruka stječe novu relevantnost u današnjoj teškoj ekonomskoj situaciji. Pjesma Što je posao, naslovna je u zbirci koja mu je donijela Nacionalnu nagradu za knjigu.
Stojimo na kiši u dugom redu
čekajući kod Fordova pogona u Highland parku. Na posao.
Znate što je posao – ako ste
dovoljno odrasli da ovo čitate, onda znate što je
posao, iako možda i ne radite.
Pustimo sad vas.
Ovdje se radi o čekanju.
Iako Levine voli šarolikost gradskog života, on i Frances često se vraćaju u Fresno u Kaliforniji, mjesto koje se nalazi oko 250 kilometara od oceana, gdje imaju kuću. Tamo, kaže on, život, je "sređen" i on piše drugačiju poeziju.
Ne vidimo ocean, nikad, ali u srpnju i kolovozu
kad se čini da se najgora vrelina izdiže iz tvrde ilovače
ove doline, možete šetati kroz voćnjak smokvi
kad iznenada vjetar se ohladi i na trenutak
intenzivno osjetite miris soli, i u tom trenutku skoro možete
povjerovati da nešto čeka iza Prolaza Pacheco,
nešto masivno, iracionalno, i toliko moćno da čak ni
planine koje se uzdižu na istoku odavde za to nemaju riječi.
Levine tišinu smatra dragocjenom. Pjesma On nikad ne bi rekao ni riječ, gdje nijedna riječ ne može pomoći.
Činjenica jest, tišina je savršena voda:
za razliku od kiše, ne pada iz oblaka
kako bi nam isprala misli, olakšala naše umorne oči
kako bi dala srce tankim oštricama trave
koje se bore kroz beton da dođu do zraka
uprljanog našom beskrajnom strujom riječi.
Riječi koje Levine koristi mogu biti i vidljivo grube. PjesmaJednostavna istina po kojoj je nazvana zbirka za koju je 1995. godine dobio Pultzerovu nagradu.
Možete li okusiti
Što govorim? To su lukovi i krumpiri, malo
obične soli, bogatstvo maslaca, očigledno je,
ostaje na stražnjem dijelu grla poput istine
koju nikad niste izrekli jer je vrijeme za nju uvijek bilo pogrešno.
Ako ova poruka izgleda prozaično, Levine također vjeruje u epsku hrabrost i nježnost ljudskih bića. Obožava anarhiste koji su se borili zajedno s republikancima protiv generala Francisca Franca tridesetih godina u Španjolskom građanskom ratu. "Bio sam istinski inspiriran njihovim vjerovanjem u bezgraničnu prirodu ljudskog bića, da će ono, ako mu se pruži prilika, pronaći način života koji se temelji na velikodušnosti i zajedničkom vlasništvu i obazrivošću jednih prema drugima, te da mogu tretirati svijet kao mjesto nad kojim nisu vladali već se brinuli o njemu".
Kad smo ga upitali što se nada da će postignuti tijekom svoje godine pjesnika laureata, Levine je polu u šali rekao da bi volio prirediti jednu narodnu antologiju najružnijeg pjesništva. Kaže da bi to sve na trenutak zamislilo, a uz to bi bilo i zabavno. A onda se uozbiljio i rekao da će činiti ono što čini kad piše pjesmu: neće znati gdje ide, jednostavno će slijediti svoje instinkte.
