Linkovi

Pedeset godina rekorda najdubljeg ronjenja - 11,5 km duboko, u Marijansku brazdu

  • Rosanne Skirble

Batiskaf Trieste, izvučen iz vode, prije povijesnog ronjenja kraj otoka Guam

Mornarički poručnik Donald Walsh i švicarski biolog mora Jacques Piccard ronili su u batiskafu Trieste i vidjeli ribu na dubini većoj od 11 kilometara

Ove se godine navršava 50 godina od jednog pionirskog dostignuća u istraživanju oceana: g. 1960., batiskaf američke mornarice, nazvan Trieste, zaronio je na dubinu od 11 kilometara, u najdublji dio Tihog oceana, Marijansku brazdu. Taj pothvat nikad poslije nije bio ponovljen. Pola stoljeća nakon tog rekordnog zaronjavanja, jedan od dvojice članova posade Triestea razgovarao je s Rosanne Skirble iz Glasa Amerike.

Kad je Donald Walsh prvi puta ugledao Trieste, nije bio impresioniran: "Upravo je bio dopremljen u San Diego, pa je bio potpuno rastavljen. Svi su dijelovi bili na jednoj teglenici; meni je sve to izgledalo kao hrpa nekih čudnih metalnih predmeta. Uopće mi nije nalikovalo ni na kakvo plovilo i mislio sam si: sa srećom svakome tko to bude morao koristiti."

Walsh je tada bio mornarički poručnik i pomoćnik zapovjednika flote podmornica. S tim je zapovjednikom otišao provesti inspekciju batiskafa Trieste nakon što se postavila ideja da se s tim plovilom doprinese istraživanju oceana, spuštanjem do oceanskog dna na dubinu veću nego što je Mount Everest visok – 11 i pol kilometara.

Kaže da se dobrovoljno prijavio za misiju: "Kud' bolje demonstracije sigurnosti tog plovila nego da se s njim spustimo do najdubljeg mjesta u oceanu i vratimo se mi potpuno zdravi, a ronilica ispravna?"

Batiskaf Trieste bio je jedan od samo dvije takve podmornice pedesetih godina prošlog stoljeća. Danas, on je stalni izložak u Muzeju američke mornarice, u Washingtonu. No, premda je u muzeju, Trieste izgleda impresivno: dug je nešto više od 16 metara, a sastoji se od plutajuće komore, napunjene benzinom – za uzgon -, te odvojene kapsule pod pritiskom.

"U osnovi, to je podvodni balon od dva dijela: dugački, cilindrični dio je ispunjen tekućinom lakšom od zraka – zrakoplovnim gorivom, koje pluta na vodi i osigurava uzgon -, a ispod njega se nalazi kabina za krhku ljudsku posadu," kaže Walsh.

Kabina je 14 tona teška čelična kugla, promjera 2 metra, s jednim, pola metra širokim okruglim plastičnim prozorom za razgledanje. U njoj je taman dovoljno prostora za dvije osobe. Na povijesnom zaronjavanju batiskafa Trieste, posadu su činili Walsh i švicarski znanstvenik Jacques Piccard, čiji je otac, August Piccard, dizajnirao ovo plovilo.

Krajem prosinca 1959., sjeća se Walsh, on i Piccard su se zaputili na Guam kako bi počeli čitav niz probnih zaronjavanja: "U siječnju smo već bili potpuno upoznati s batiskafom i isto taj mjesec smo izveli i najdublji uron. Prije toga smo postupno ronili sve dublje i dublje."

23. siječnja 1960., Trieste je započeo svoju misiju na vrlo nemirnom moru. Walsh kaže da su se spuštali oprezno kroz bioluminescentne čestice i oceanske slojeve, prvo sive, a kasnije potpuno crne, brzinom od jednog metra u sekundi.

Sve se odvijalo glatko dok batiskaf nije dostigao dubinu od 9 i pol kilometara, kada je Walsh čuo potmuli prasak: "Nismo znali o čemu se radi. Znali smo samo da smo mi u redu i da sve funkcionira kako treba. Svi instrumenti su pokazivali da se uron odvija dobro. Dakle, nastavili smo spuštanje."

Taj je prasak bio – kako se kasnije vidjelo – nastanak pukotine u prozoru za razgledanje od pleksiglasa. Na sreću, pukotina nije propuštala i batiskaf Trieste je stigao do najdublje točke u Marijanskoj brazdi. Uron je trajao 4 sata i 48 minuta.

"Točno prije nego što smo se spustili na dno, vidjeli smo plosnatu ribu, oko 30-35 centimetara dugu, nalik listu ili iverku. To stvorenje živi na dnu, a u hijerarhiji morskih kralježnjaka prilično je visoko kategoriziran. Dakle, vrlo važan nalaz," sjeća se Walsh.

Samo sjedanje na dno podiglo je toliko sedimenta da je dvadeset minuta, koliko su proveli na dnu oceana, kako se sjeća Walsh, nalikovalo 'plivanju u zdjeli mlijeka'. Batiskaf se potom bez problema vratio na površinu, završivši svoju misiju za nešto malo više od 8 sati.

Walsh prilično skromno ocjenjuje taj poduhvat: "Bio je to samo još jedan dan na poslu … doduše malo dužeg radnog vremena."

Do kraja tog istog dana, dvojica ronitelja u batiskafu već su bili slavljeni kao junaci koji su otvorili vrata novoj eri oceanskih istraživanja. Obojica su još desetljećima bila aktivna u tim istraživanjima. Jacques Piccard je umro 2008. godine, kad mu je bilo 86 godina.

Donald Walsh kaže da je Trieste bio obrazac koji su drugi kasnije slijedili: "Gotovo sve što smo napravili bilo je učinjeno po prvi puta, ne zato što smo bili pioniri ili izumitelji, nego zato što je, doslovce, nužda majka inovacija. Ako nam je nešto trebalo, to smo morali izumiti."

Ta najmodernija tehnologija uključivala je podvodna svjetla, kamere, motore i električne sustave. Sve je na batiskafu Trieste bilo – novo.

Niti jedno ljudsko biće nije se vratilo tom najdubljem dijelu oceana premda je do iste lokacije 1995. stigla japanska ronilica na daljinsko upravljanje. A, 2009. godine, podmornica bez ljudske posade Nereus, iz Oceanografskog instituta Woods Hole, ponovila je isti put. Nereus je snimio video i svojom robotskom rukom prikupio geološke i biološke uzorke. Na jednak je način podmornica Alvin – s ljudskom posadom! – proširila vidike u tamnim oceanskim dubinama; njezina najslavnija misija bila je povijesni posjet 73 godine staroj olupini Titanica, koju je 1985. na dnu sjevernog Atlantika otkrio istraživač podmorja Robert Ballard.

Premda Donalda Walsha raduje napredak tehnologije nakon njegovog rekordno dubokog urona, žao mu je da je najveći dio svjetskih oceana i dalje neistražen; tek šačica danas postojećih plovila – bilo s ljudskom posadom ili robotskih – uopće može obaviti taj posao.

XS
SM
MD
LG