Linkovi

Nagrada Kennedy Centra za 2012. - balerini, glumcu, bluesmanu, TV-voditelju/komičaru i trojici rockera

  • Jagoda Bush

Kennedy Center Honors Logo

Kennedy Center Honors Logo

Natalia Makarova, Dustin Hoffman, Buddy Guy, David Letterman i Led Zeppelin dobitnici su ovogodišnje, 35. po redu nagrade washingtonskog Centra za izvedbene umjetnosti John F. Kennedy (John F. Kennedy Center for Performing Arts), najvišeg priznanja koje se dodjeljuje pojedincima koji su putem umjetnosti utjecali na američku kulturu. Odlikovanja za “životni doprinos izvedbenim umjetnostima”, “za izvanredni talent, kreativnost i ustrajnost”, kojima su, po riječima šefa odbora za dodjeljivanje nagrada, Georgea Stevensa, “izuzetno doprinijeli kulturnom životu naše nacije i svijeta”, uručena su umjetnicima u subotu navečer, tijekom večere u američkom Državnom tajništvu, kojoj je domaćin bila Hillary Clinton; večeras, 2. prosinca, odlikovanima u čast održava se, u Centru Kennedy, gala večer, uz prisutnost predsjednika Obame i Prve dame.

“To mora biti nekakva zbrka”, bila je (tipična) reakcija 65-godišnjeg Davea Lettermana, rodom iz Indianapolisa, kad je, u rujnu, čuo da je jedan od dobitnika nagrade Kennedy Centra. Letterman, voditelj kasnovečernjeg talk-showa Late Night with David Letterman, koji vodi već više od četvrt stoljeća, jedna je od najutjecajnijih televizijskih ličnosti u povijesti medija, sinoniman s kasnovečernjim TV-programima. Dobitnik 5 nagrada Emmy, nominiran za nju 51 puta. Dobitnik radio i televizijske nagrade Peabody, za “unošenje svježine i maštovitosti u jedan od inače najkonvencionalnijih i najmanje nadahnutih formata”. Dvostruki dobitnik American Comedy Award, kao najsmješniji voditelj televizijske serije. Forbes ga je, 2009. godine, postavio na 14. mjesto svoje liste 100 utjecajnih celebrityja. Njegova produkcijska kompanija – Worldwide Pants – producira njegov show kao i The Late Late Show with Craig Ferguson i producirala je TV klasik Everybody Loves Raymond. TV-kritičar Ken Tucker pisao je za salon.com: “Kad Dave ode u mirovinu, gorko ćemo plakati i jadikovati nad gubitkom.” Lettermanov namjerno drzak, dekonstruktivan i nepredvidljiv smisao za humor učinio je od njega instant hit kod mlađih gledatelja i njime je, kako je, u časopisu New York, pisao Peter Kaplan, “postavio temelje općoj i sveprisutnoj kulturi ironije. Njegov je program stvorio jedan senzibilitet koji je prožeo televiziju, film, književnost, glazbu, umjetnost, časopise.” Bill Zehme pisao je za Esquire: “Kad se osvrnemo na kreativni krajolik televizije... nema nikoga poput Lettermana i neće nikad biti nikoga poput njega. On je najbistriji, najbrži, najduhovitiji momak kojega je televizija ikad imala u svojim late-night talk-showovima.”

“Jel’ to oni meni hoće reći da je sve gotovo?”, tako je odluku Centra Kennedy, da mu oda priznanje za životni doprinos, prokomentirao 75-godišnji Dustin Hoffman, rodom iz Los Angelesa. “Takva počast, mislio sam, dolazi puno kasnije, kad vam je 90 godina.” Mislio je Hoffman, odrastajući, da filmska zvijezda mora izgledati poput Rocka Hudsona, svakako ne kao netko poput njega. Ali nikad nije bilo, i nikad neće biti, nikoga poput njega, Dustina Hoffmana. Od trenutka kad je izbio na scenu, 1967., kao Benjamin Braddock, u filmu Mikea Nicholsa The Graduate (Warren Beatty i Robert Redford bili su kandidati za ulogu), Hoffman nikada nije išao očiglednim, predvidljivim putem. Midnight Cowboy; Little Big Man; Alfredo, Alfredo; Papillon; Lenny; All the President’s Men; Marathon Man; Kramer vs. Kramer; Tootsie; Rain Man; Hook; Sleepers; Meet the Fockers... sve u svemu, više od 50 filmova. Niti jedna od uloga nije nagovještavala što bi i kakva bi mogla biti iduća. Dobitnik dva Oscara, pet Zlatnih globusa, jednog Emmyja, četiri BAFTA nagrade (British Academy of Film and Television Arts) i niza drugih, Dustina Hoffmana znamo kao jednoga od najmnogostranijih filmskih glumaca. Na filmu, na televiziji, na Broadwayu... glumio je cijeli spektar čovječanstva. “Ne sviđa mi se činjenica,” rekao je Hoffman, “da moram tako brzo stariti. Ali, sviđa mi se činjenica da tako dobro starim.” Dobro stare i čovjek i njegov rad. Jedna od prednosti nagrađivanja i priznanja za Hoffmana je, kako sâm kaže – osveta. “Osveta našoj smrtnosti. Jer cilj je nastaviti, nastaviti rasti. Nagrada je, nadam se, priznanje onoga što radite.” Ne onoga što ste već napravili.

“Ne, to ne mogu biti ja. Ja nisam tako velik”, rekao je, u nevjerici, Buddy Guy kad je primio vijest o nagradi Centra Kennedy. Sedamdesetšestogodišnji blues gitarist i vokalist, rodom iz Louisiane, jest tako velik. Dobitnik šest Grammyja, za suvremeni i za tradicionalni blues, zatim ništa manje nego 23 W. C. Handy Blues Awards, najvišeg priznanja blues umjetnicima, pa Nacionalne medalje za umjetnost, najvišeg priznanja koje Kongres SAD-a dodjeljuje umjetnicima u ime američkog naroda, te nebrojenih drugih nagrada, taj sin napoličara, koji ni srednju školu nije imao prilike završiti, već više od 50 godina neprocjenjivo je američko blago. “Bez ikakve sumnje, najbolji živući gitarist, Guy je za mene bio ono što je Elvis bio drugima”, rekao je Eric Clapton za tog diva bluesa, koji više od pola stoljeća povezuje nedovoljno cijenjenu američku glazbenu prošlost s novom generacijom majstora bluesa. Guy je radio s Muddyjem Watersom, Howlin’ Wolfom, Sonny Boy Williamsonom, Koko Taylor, B. B. Kingom, Little Walterom, Juniorom Wellsom... i duboko utjecao na gotovo svakoga tko je uzeo električnu gitaru u ruke u zadnjih pola stoljeća - Claptona, Rolling Stonese, Jimmyja Hendrixa, Jimmyja Pagea, ZZ Top, Stevieja Raya Vaughana, Johna Mayera. “Bez Buddyja Guya,” pisao je časopis Guitar, “blues, da rock i ne spominjemo, bio bi vraški manje zanimljiv.”

John Paul Jones, Jimmy Page, Robert Plant, tri živuća člana Led Zeppelina (R.I.P. John Bonham), najboljeg benda iz U.K.-a, koji je bio aktivan potkraj 60-ih i tijekom 70-ih godina i koji smatraju jednim od najuspješnijih sastava u povijesti rocka. Uvršteni u Rock and Roll Hall of Fame, dobitnici Grammyja za životno djelo (2005.), sa više od 100 milijuna albuma prodanih samo u Sjedinjenim Državama, “Led Zeppelin se razlikovao od drugih iz Britanske invazije – bili su nešto novo i glasno, nešto transgresivno, a uvijek privlačno, sirovo, senzualno, ritmički gotovo primitivno, izvan ovog svijeta vokalno”. “Za Zeppelin”, rekao je Jones, “apsolutno nikakvih granica nije bilo.” Sa Whole Lotta Love, Thank You, Ramble On, Black Dog, Dazed and Confused, Immigrant Song, Kashmir, Stairway to Heaven... Led Zeppelin je transformirao zvuk rock and rolla, svojom liričnošću i inovativnom strukturom svojih pjesama; unoseći blues u zvuk rocka, postavili su temelje i otvorili put bezbrojnim rock sastavima.

Natalia Makarova je rodnu Rusiju, Lenjingrad (sada St. Petersburg), i Kirov (sada teatar Marinski), napustila 1970. godine, odlučila ostati na Zapadu, i te godine debitirala sa American Ballet Theatre, u naslovnoj ulozi Giselle. Iduće, 1971. godine, s istim je baletnim ansamblom nastupila u baletu Romeo i Julija na daskama Kennedy Centra, u tjednu njegova otvaranja. I onda “palila pozornice najboljih u svijetu baletnih kompanija.” Američka je kultura bogati mozaik koji neprestano obogaćuju novopridošli. “Ruski imigranti, od Georgea Balanchinea do Mikhaila Baryshnikova, nisu samo svoj genij učinili američkim, već su bili ključni i u kreiranju veličanstvene raznolikosti američkog baleta. Ali nijedan od njih nije svojom karijerom dao Americi tako lijep i tako sladak dar kao Natalia Makarova. Giselle, Romeo i Julija, Manon, Les Sylphides, Paquita, Elite Syncopations, i naravno Uspavana ljepotica, Labuđe jezero, La Bayadère... sjećanje na Makarovu, kojoj je danas 71 godina, živo je makar se zavjesa davno spustila. “Učila sam u klasičnom ruskom stilu,” kaže ona, “ i moj je cilj prenositi ga na druge, nove generacije plesača.”

“Znatiželja i perfekcionizam,” pisala je Makarova u autobiografiji, “ to su dvije stvari koje su u meni bile formirane dok sam još bila dijete. Ono što me je uvijek zanimalo, što me istinski motivira, to je proces rada, znanje i samosaznanje u tom procesu, ne njegov rezultat.” David Letterman, Dustin Hoffman, Buddy Guy, momci iz Zeppelina, sasvim sigurno dijele mišljenje s Natalijom Makarovom.

Večeras, u koncertnoj dvorani Centra Kennedy, umjetnici iz New Yorka, Hollywooda, Chicaga i drugih svjetskih metropola umjetnosti pozdravit će sedmero ovogodišnjih dobitnika nagrade Centra, za njihov doprinos kulturnom životu nacije.
XS
SM
MD
LG