Linkovi

Moskva, kolovoz 1991. - posljednji trzaj sovjetskog komunizma

  • James Brooke

Boris Jeljcin

Konstantin Eggert: "Vladalo je veliko oduševljenje. Ta su tri dana bila zaista posebna. Prvi put u životu shvatio sam kolika je snaga javnosti, naroda. Vrlo sam bio ponosan svojim sugrađanima. Bilo je očito da je Rusija naša zemlja, a mi njezini građani."

U Rusiji se ovog vikenda obilježava dvadeseta godišnjica neuspješnog državnog udara u Sovjetskom savezu, zemlji koja se – samo četiri mjeseca kasnije – i raspala. Komunistički čvrstorukaši pokušali su je tog kolovoza 1991. očuvati – i to tenkovima.

James Brooke razgovarao je u Moskvi s nekoliko sudionika tih događaja.

Na dan državnog udara, Rusi su se probudili uz zvuke Labuđeg jezera na televiziji i radiju. U vijestima su ubrzo čuli da je Mihail Gorbačov u kućnom pritvoru u državnom ljetovalištu na Crnom moru. Čvrstorukaška frakcija u Komunističkoj partiji izvela je na ulice Moskve tenkove koji su opkolili zgradu ruske vlade u kojoj je bio novi predsjednik Rusije, Boris Jeljcin.

No, tenkove su uskoro okružile tisuće Moskovljana. Nakon trodnevne blokade prometnica i manje incidente - puč je propao. Ruski novinar Konstantin Eggert sjeća se kako je narod bio sretan kada su se tenkovi počeli povlačiti s ulica: "Vladalo je veliko oduševljenje. Ta su tri dana bila zaista posebna. Prvi put u životu shvatio sam kolika je snaga javnosti, naroda. Vrlo sam bio ponosan svojim sugrađanima. Bilo je očito da je Rusija naša zemlja, a mi njezini građani."

Mikhail Schneider, čuvar spomenika trojici Moskovljana koji su poginuli u neredima u kolovozu 1991., smatra da bi se godišnjica neuspjelog državnog udara protiv Gorbačova i Jeljcina trebala slaviti baš kao i Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu. On kaže da su i fašizam i komunizam odgovorni za milijune žrtava, ne samo u Rusiji već i u susjednim zemljama. I on te dane od prije dvadeset godina naziva 'najsretnijim danima' u svom životu.

Međutim, mnogi njegovi sunarodnjaci ne misle tako. Više od polovice, prema jednoj anketi, smatra da je zemlja – nakon ljeta 1991. – išla isključivo u krivom smjeru. Tek 27 posto misli suprotno – da je išla u pravom smjeru. Osim toga, s vremenom, i predodžba o Sovjetskom savezu ponešto se promijenila – danas je znatno blaža nego prije dvadeset godina. Slobode koje nisu postojale u sovjetsko doba – sloboda da se putuje, sloboda govora, sloboda vjere kao i veće materijalno blagostanje – smatraju se normalnima. Kritiziraju se današnje slabosti društva – korupcija i socijalne razlike.

Mnogi Rusi slažu se s premijerom Vladimirom Putinom, bivšim pukovnikom KGB-a, koji je kolaps Sovjetskog Saveza nazvao 'najvećom geopolitičkom katastrofom 20 stoljeća'. Konstantin Eggert je, međutim, uvjeren da će se Rusija postupno naviknuti na činjenicu da više nije supersila te da ne gospodari drugim narodima: "Većina se još uvijek nostalgično sjeća Sovjetskog saveza. U jednom trenutku oni će ipak shvatiti da se Sovjetski savez ne može obnoviti. Čak i kada bi željeli, Rusi to ne mogu učiniti. Treba se, naime, okrenuti budućnosti."

U moskovskom Centru Carnegie također ne vide mogućnost da se prošlost ponovi. Trgovina sa svijetom, intenzivnije veze s inozemstvom, internet – sve je to Rusiju ipak prilično promijenilo.

Natalia Bubnova iz Centra Carnegie uvjerena je da će jednog dana Rusi cijeniti herojsko ponašanje svojih sugrađana od prije dvadeset godina koji su se nenaoružani suprotstavili tenkovima: "Bilo je tu mnogo hrabrosti, žrtvovanja, odlučnosti, neovisnog razmišljanja. Građani su samoinicijativno riskirali svoj život, za opće dobro, za svoju zemlju. Ta činjenica pruža nadu u budućnost."

Danas će se na jednom moskovskom trgu sastati veterani tog doba. Obilježit će dan kada su goloruki prisilili tenkove na povlačenje.

XS
SM
MD
LG