Jazz bubnjari i jazz diplomacija u fokusu ovogodišnjeg Thelonious Monk međunarodnog jazz natjecanja

Hvaljeno kao najprestižnije jazz natjecanje na svijetu, Thelonious Monk International Jazz Competition slavi jubilarnih 25 godina; ovog će vikenda lansirati karijeru nekog novog mladog jazz glazbenika, a prvoj ženi na čelu ureda državnog tajnika SAD-a Madeleine Albright, poznatoj od nedavno i pod novim nadimkom - “Sticks”, uručiti posebnu nagradu i time bivšu državnu tajnicu svrstati uz neke slavne prijašnje dobitnike - B. B. Kinga, Arethu Franklin, Herbieja Hancocka, Stevieja Wondera, Georgea Bensona, Waynea Shortera, Clarka Terryja, Jimmyja Heatha, Clinta Eastwooda!

“Nadamo se da će na gala-koncertu [Madeleine Albright] opet sjesti za bubnjeve i pokazati publici i svijetu svoju podršku za jazz, za tu nevjerojatnu, divnu glazbu,” rekao je, pred održavanje Međunarodnog jazz natjecanja, 22. i 23. rujna, u telefonskom intervjuu za redakciju Glasa Amerike na jezicima naroda BiH, Thomas Carter, predsjednik Thelonious Monk Jazz Instituta, neprofitne, obrazovne organizacije, sa sjedištem u Washingtonu. Zajedno s obitelji pokojnog jazz pijanista Theloniousa Monka i opernom pjevačicom Marijom Fisher, Thomas Carter je bio ključan u osnivanju Instituta, 1986., i pokretanju njegovog godišnjeg jazz natjecanja, 1987. godine.

Prve tri godine, kaže on, natjecanje je, prirodno, i bilo posvećeno mladim jazz pijanistima. Danas svjetski poznati jazz pijanist Marcus Roberts bio je pobjednik prvog natjecanja, prije 25 godina.

Carter: “A onda, nakon tri godine, našli smo se u situaciji gdje su svi kandidati već bili poznati, kao natjecatelji iz prethodnih godina, a i drugi glazbeni isntrumenti su se, da tako kažem, pobunili – posvećujete svu pažnju glasoviru, a nas druge zapostavljate, dajte i nama priliku... I tako smo, 1990. godine, odlučili rotirati instrumente, svako novo natjecanje posvetiti jednom novom glazbalu i nekim novim glazbenicima. Truba je bila prva, 1990., a za njom su slijedili saksofon, pa bubnjevi, trombon, gitara, itd. Godine 1999., natjecanje je bilo za ručne bubnjeve, a održali smo i natjecanje za jazz skladatelje.”

Uz instrumentaliste, uključeni su i vokalisti jer, kako Thomas Carter ističe, “glas je instrument potpuno jednak drugima.” Uz već spomenutog Marcusa Robertsa, Međunarodno jazz natjecanje Thelonious Monk lansiralo je niz blistavih karijera kao što su one saksofonista Joshue Redmana, pijanista i orguljaša Joeyja DeFrancesca (kojemu je bilo samo 15 godina kad je bio sudionik TM jazz natjecanja), trubača Ryana Kisora, pijanista Jackyja Terrassona, vokalistice Jane Monheit, vokalistice Roberte Gambarini, saksofonista Chrisa Pottera, trubača Ambrosea Akinmusirea, vokalistice Gretchen Parlato... I nisu svi bili finalisti, odnosno pobjednici. “Vokalistica Tierney Sutton,” dodaje Thomas Carter, “bila je samo jedna od polufinalista, ali je najbolji primjer onoga što naše natjecanje znači za svakog kandidata – predstavnici diskografske kuće Telarc bili su među prisutnima, ponudili joj ugovor i krenula je jedna izvanredna karijera.”
Za Thelonious Monk Institute of Jazz, organizatora natjecanja, svi su polufinalisti pobjednici, naglašava Thomas Carter. Među 12 semifinalista ovogodišnjeg natjecanja bubnjari su s raznih strana Sjedinjenih Država, od Massachussetsa i Floride do Teksasa, Kalifornije i Havaja, zatim iz Njemačke, Izraela i Slovenije – 25-godišnji Kristijan Krajnčan, iz Kranja.

Carter: “Naše je natjecanje otvoreno svima; svi se mogu prijaviti, bili oni iz Slovenije, Bosne, Hrvatske, Čilea, Indije, Rusije ili bilo koje od afričkih zemalja... gdjegod je jazz prihvaćen, jer jazz je glas slobode i mira, a u drugim zemljama toliko je fenomenalnog talenta. Posebno smo ponosni na činjenicu da natjecanje pruža mladim ljudima mogućnost susreta, upoznavanja, stvaranja doživotnih prijateljstava i kolaboracija. Max Roach, Clark Terry, Dizzy Gillespie... i mnogi drugi veterani jazza pružali su nam, tijekom godina, ogromnu podršku, ne samo zbog samog natjecanja nego i zbog toga što su gajili nadu da će nekim novim mladim glazbenicima natjecanje donijeti ono isto što su i oni imali u svojim mladim danima. Max, Dizzy, Monk i toliki drugi, koji su počeli rano svirati, stvarali su prijateljstva i zajedno radeći dovodili glazbu na jednu sasvim novu razinu... Jazz je nastao u Sjedinjenim Državama, u afroameričkoj zajednici, i naši mladi natjecatelji postaju njegovi novi ambasadori.”

Kako se prijaviti na natjecanje? Potrebno je biti ispod 30 godina starosti, sa web sitea Instituta - http://www.monkinstitute.org/ - downloadati molbu, prilično je opsežna, uključuje kompletno obrazovno i glazbeno iskustvo, uz nju treba priložiti video kojim potencijalni kandidat demonstrira svoj glazbeni talent. Preliminarni panel potom odlučuje o polufinalistima. Osim podataka na svojem web siteu, Institut je razvio široku mrežu informiranja preko vodećih jazz publikacija kao što su Down Beat, JazzTimes, Jazziz. Koji će instrument biti odabran za natjecanje iduće godine? Odluka još nije donesena, kaže Thomas Carter, Institut će je objaviti tijekom studenog ili prosinca.

Godišnje jazz natjecanje svakako je najpoznatija inicijativa Thelonious Monk instituta za jazz, stara sada već četvrt stoljeća, ali ne i njegova jedina. Institut se može pohvaliti nizom programa kojima potiče jazz među mladima, u Americi i drugim dijelovima svijeta.


Carter: “Jazz je danas istinski globalna glazba. Posebna nam je čast bila ući, ove godine, u travnju, u partnerstvo s UNESCOM, Organizacijom Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu. Zajedno, pokrenuli smo Međunarodni dan jazza koji ćemo od sada na dalje obilježavati svakog 30. travnja. Radit ćemo sa zemljama širom svijeta, slaviti s njima glazbu koja istinski sjedinjuje i zbližuje ljude iz svakog kutka našeg planeta. U Americi imamo programe Jazz In the Classroom, dnevni program u okviru kojega naši instruktori, majstori jazza, rade, kao mentori, s učenicima u srednjim školama, u New Yorku, Newarku, Washingtonu, Miamiju, Dallasu, Houstonu, New Orleansu, Chicagu i Los Angelesu; Jazz In America, program u sklopu predmeta američke povijesti, za djecu od 10 do 17 godina; Jazz Sports, program koji povezuje jazz s košarkom putem partnerstva između NBA ekipa i srednjih škola u središtima Los Angelesa, New Orleansa i Washingtona; i on-line program pod nazivom ‘Blues i jazz: Dva američka klasika.’ Svi ti programi način su za mlade da steknu glazbeno obrazovanje i da uče o važnosti jazza i njegova doprinosa svijetu i svi su ti programi, u Americi i izvan nje, besplatni, zahvaljujući privatnim sponzorima, zakladama i korporacijama poput United Airlines i Cadillaca.”

Među drugim programima i inicijativama vrijedno je istaknuti i onaj ustanovljen 1995. godine, pod nazivom Jazz Performance, dvogodišnji program na razini koledža (pri University of California, Herb Alpert School of Music, u Los Angelesu) u okviru kojega studenti imaju prilike raditi, također besplatno, s renomiranim jazz umjetnicima; ti studenti idu i na turneje, u više od 30 zemalja Afrike, Evrope, Azije, Južne Amerike i Kariba, kao ambasadori američkog Državnog tajništva i Ujedinjenih naroda. “Sve što od svih njih tražimo, bez obzira u kojemu od naših programa sudjelovali,” kaže Thomas Carter, “to je da vraćaju zajednici, da sviraju i nastupaju i svoja znanja i svoju ljubav za jazz prenose drugim mladim ljudima.”

Dvanaest bubnjara, koliko ih je odabrano za ovogodišnje natjecanje, predstavilo se publici tijekom današnjeg dana, 22. rujna, na besplatnom koncertu održanom u dvorani Baird, Smithsonian muzeja prirodne povijesti. Multigeneracijski presjek dobro poznatih bubnjara Roya Haynesa, Bena Rileyja, Petera Erskina, Carla Allena, Briana Blade te bubnjarkeTerri Lyne Carrington, koji čine panel sudaca, odlučit će o tri finalista, koji će u nedjelju, 23. rujna, biti predstavljeni na koncertu u washingtonskom Centru Kennedy. Prva nagrada donosi školarinu u visini od $25.000 i zajamčeni ugovor za snimanje sa Concord Music Group; druga – školarinu u visini od $15.000 i treća – školarinu u visini od 10.000 dolara.

Finale ovogodišnjeg Međunarodnog jazz natjecanja Thelonious Monk bit će i prilika za svečanost pod imenom “Žene, glazba i diplomacija,” u čast bivšoj državnoj tajnici Madeleine Albright, koja je prošle godine, na jednom drugom koncertu, održanom također u Centru Kennedy, za Valentinovo, sjela za bubnjeve i dobila nadimak “Sticks,” Palice. Pratila je trubača Chrisa Bottija u njegovoj izvedbi arije “Nessun Dorma”, iz opere Turandot, Giacoma Puccinija. Madeleine Albright bit će uručena istaknuta nagrada koja nosi ime Marije Fisher (Maria Fisher Founder’s Award), suosnivateljice TM instituta za jazz, žene koja je cijeli svoj život posvetila klasičnoj glazbi i vjerovala da je “jazz američka klasična glazba.”

Carter: “Madeleine Albright je istinski prijatelj Instituta već više od 15 godina. Dok je bila državna tajnica, svake je godine, povodom našeg jazz natjecanja, održavala prijem u State Departmentu, za jazz zajednicu, za izabrane dužnosnike, za diplomatski zbor, jer rodom iz Češke, odnosno Čehoslovačke, znala je za važnost jazza, znala je da je jazz bio glas Amerike, posebno iza željezne zavjese. Na summit Amerika, u Santiagu, u Čileu, sa sobom je povela klavijaturista Herbieja Hancocka, saksofonista Waynea Shortera i neke od naših studenata, nastupili su pred 34 svjetska lidera. Herbieja Hancocka i skupinu naših mladih studenata povela je, 2002. godine, i na ponovno otvaranje Aleksandrijske knjižnice, nakon više od dvije tisuće godina. Ceremoniji je prisustvovalo više od 6.000 uglednih gostiju iz cijeloga svijeta. Tijekom godina radila je s nama predano, pružajući savjete za različite dijelove svijeta. U svojoj knjizi ‘Read My Pins’, o broševima koje je najčešće nosila kao ‘diplomatsko oružje’, pisala je i o nama, o svojoj vezi s nama, s Institutom Thelonious Monk, sa jazzom. Kako izložba pod istim imenom – ‘Read My Pins’ – obilazi muzeje širom Amerike, ona na svako otvaranje sa sobom vodi naše studente. Kao državna tajnica, često je vodila svjetske čelnike u neki jazz-klub, večer prije službenog susreta i na taj način rušila barijere, ali istovremeno njima predstavljala Ameriku i američku glazbu. Njezina privrženost jazzu je duboka, njezina predanost jazzu istinska. Madeleine razumije značaj jazza ne samo kao umjetničke forme nego i kao sredstva za zbližavanje ljudi iz cijeloga svijeta, sredstvo diplomacije. Jazz umjetnici imaju duboko poštovanje za Madeleine Albright, ne samo zbog onoga što je, kao diplomat, postigla u svijetu nego i zbog svega što je učinila za njihovu glazbu i za kulturu. Nagrada Maria Fisher nije samo u ime Instituta, već i u ime cijele jazz zajednice i svih mladih koji iz čitavog svijeta dolaze na naša vrata.”

Kad se pridružila Chrisu Bottiju, prošle godine, Madeleine Albright je prvi put, zapravo, sjela za bubnjeve. Sa svim bubnjarima ovogodišnjeg jazz natjecanja ne bi, za jedan novi impromptu nastup, trebalo nedostajati ni podrške ni savjeta ni palica. Bubnjevi su univerzalni instrument, u svakoj su glazbenoj kulturi ritmička podloga.