CIA je, naravno, ona druga CIA – Culinary Institute of America, vodeća kulinarska škola u Sjedinjenim Državama, jedna od najprestižnijih u svijetu. Koledž se nalazi u Hyde Parku, na obali rijeke Hudson, sjeverno do New Yorka. A mlada Splićanka – Tea Mamut, sada dvadesetdvogodišnjakinja, s diplomom CIA-e iz umjetnosti pekarstva i slastičarstva, nju je stekla nakon prve dvije godine studija, a nakon druge dvije i diplomu iz menadžmenta pekarstva i slastičarstva.
Dobra spiza na kojoj je odrasla, u bakinoj i maminoj kuhinji, emisije Jamieja Olivera, čitanje kuharica, naročito onih za kolače, skupljanje recepata, učenje engleskog jezika, završetak srednje škole, istina – zubotehničke, pošla je prvo maminim stopama, a onda – predavanje molbi, pripremanje za i uspješno polaganje TOEFL testa (iz engleskog, kao stranog jezika), pa šestomjesečna praksa, kao uvjet za CIA-u, u splitskom “Noštromu,” kod Zlatka Marinovića... to su, ukratko, bile stepenice koje su Teu dovele do CIA-e. I ostvarenja njenih snova. Uz veliku podršku roditelja, naravno, i obilje Teinog entuzijazma, odlučnosti i volje. Četiri su godine brzo prošle, Tea, lake, teške?
“Uzbudljivo, svakako. Ne mogu reći niti lake niti teške. Ne znam, ja sam osoba koja voli izazove, nove stvari i uvijek mi je bio cilj u životu da napravim nešto novo i nešto drugačije. Upravo se tako i zbilo, to mi je strašno drago, sve se nekako fino poklopilo. Iskustvo je bilo [sjajno], ne samo što se tiče moje profesije nego i života, neke stvari koje sam naučila, to još i najviše od svega.”
Ispunili su se svi snovi, ostvarila sva očekivanja?
“Sve se ostvarilo, stvarno sto posto, moja iščekivanja su se ispunila i daleko izvan očekivanja. Mislim, ta škola je mene toliko oduševila, pogotovo svaka godina, nosila je nešto svoje. Prva godina je bila početak, uvod, onda praksa van škole, pa ponovni povratak u školu, jedan viši nivo, znači svaka godina je normalno nosila i svoju težinu, ali donosila i nešto novo.”
Praksa van škole, koju Tea spominje, i koja je za svakog studenta CIA-e obavezna, bila je u slavnom bečkom “Demelu,” slastičarnici staroj preko dvije stotine godina. Nitko u povijesti CIA-e, škole stare nešto preko 60 godina, nije išao na praksu u “Demel.” Za Teu je to bio jedan od najljepših perioda života. Ali poseban je bio i svaki dan proveden na CIA-i i kad bi trebala izdvojiti najdraži od svih predmeta tijekom četverogodišnjeg školovanja?
“Joj, to je tako teško pitanje... svaki je, mislim što se tiče strukovnih predmeta, svaki je bio poseban, jedan samo za torte, jedan za kekse... svaki je bio interesantan, jer sam željela znati sve. Mislim da ne mogu niti jedan izdvojiti, jer kad pogledam, to je sve bila jedna cjelina.”
I ne samo torte, keksi, kruh... dakle, sve pekarsko/slastičarske tehnike nego i kulinarska matematika, nutricionizam, sastavljanje jelovnika... niz teških i samo naizgled lakih predmeta, i općenito - sve osnovne kulinarske vještine. Terminologija također. Tea je naučila još dva jezika. Ono što ju je naročito oduševilo, to je organiziranost studija, sve jasno od prvog dana, nikakvih nepoznanica. Bi li savjetovala CIA-u drugima koji za kulinarstvo pokazuju želje i talenta?
“To sam upravo napravila prije jedno sat vremena! To mi je i bila jedna od želja, da motiviram mlade ljude i da ih i ovom medijskom eksponiranošću potaknem, da im pokažem koliko je to divna profesija. Puno mi se mladih ljudi iz Hrvatske javilo i već me kontaktiralo. Mislim da bi ih čak ove godine moglo biti troje, dvoje sigurno, koje bi išlo na CIA-u. Ja sam rekla - da mogu, ponovila bih cijelo školovanje.”
Škola je fantastična odskočna daska za dalje, kaže Tea. Ona sa sobom dalje nosi vrlo vrijedna znanja i iskustva. Ali kao prva iz Hrvatske, ostavila je i ona u CIA-i traga.
“Koliko god sam ja naučila od njih, mislim da su i oni toliko od mene, ne samo moje kolege nego i profesori. Toliko sam ljudi upoznala koji su rekli – joj, ti si moj prvi prijatelj iz Hrvatske, neki nisu naravno ni znali gdje je Hrvatska, ja uvijek pričam i pokazujem slike i skuham nešto. Tako da sam puno ljudi upoznala s našom kulturom i to mi je bilo jako drago, puno ih je bilo Hrvatskom oduševljeno.”
I što bi se to često za kolege kuhalo?
“Pa... većinom je bila blitva, blitva koju oni kuhaju na savim jedan drugi način, da ona ostane još malo živa ili je zdinstaju. Ja sam im prvi put pokazala kako mi, pogotovo u Dalmaciji, lijepo prekuhamo blitvu, ali to je kako se jede, s krumpirima, puno maslinovog ulja, soli i to je to, vrlo jednostavno, ali eto, to je za njih bilo nešto sasvim novo.”
Dala je Tea i trajniji doprinos, s par objavljenih recepata za kolače iz Hrvatske. U knjizi jednog od njenih mentora, Erica Kastela, Certified Master Baker, izdanoj u siječnju, s kolačima i vrstama kruha iz cijeloga svijeta, Hrvatska je, zahvaljujući Tei, sada zastupljena s orahnjačom i “utopljenicima.”
Tein diplomski bio je na temu starosvjetskog Kaffeehausa, poput bečkih kavana, i novosvjetskog Starbucksa. Stare evropske, kaže Tea, treba čuvati, toliko je u njima ambijenta i povijesti. Starbucksu, međutim, priznaje pomak ostvaren na bolje u Americi, stvaranje coffee-kulture koje prije nije bilo u zemlji. Zamjera mu širenje – Starbucks preko puta Sacher hotela u Beču? I na Kineskom zidu? Zašto ne, pita ona, lokalno, tradicionalno, tipično za zemlju?
U Americi je, osim školovanja, stekla, kako sama ističe, još nešto vrijedno:
“Osim struke, prvenstveno je ta raznolikost kultura u Americi, ima toliko nacija, toliko različitih ljudi... znate da smo u Hrvatskoj samo mi. To je za mene bilo jako čudno biti s toliko različitih ljudi, svatko ima drugačije mišljenje. Ja sam čak došla sa stavom da sve znam, da onako kako se radi kod nas tako treba biti, ali onda sam vidjela da treba zaista poštivati druge ljude i druga razmišljanja, bez obzira što ti smatraš da možda nisu točna. To treba poštivati. To je jedna od velikih lekcija koje sam naučila.”
A naučila je, odmah dodaje, i cijeniti ono što ima kod kuće, to što je, odakle je, iz kakve sredine. Njen pogled na cijeli svijet je sada puno drugačiji, kaže. I makar je njena žarka želja vratiti se u Hrvatsku sa svim stečenim znanjima, primijeniti ih tamo, to neće biti moguće barem još godinu dana. Jer Tea je, kao sjajan CIA-in student, a zahvaljujući i vlastitom trudu i entuzijazmu, dobila ponudu iz ekskluzivnog njujorškog restorana Daniel, svjetski slavnog chefa Daniela Bouluda. Za svakog je stranog studenta CIA-e rad u Americi, godinu dana, sjajna prilika. Uostalom, kako jednom Bouludu reći ne! A poslije, Tei Mamut će otvorena biti mnoga vrata.