Linkovi

Kineskinja uči drevnu ezoteričnu japansku umjetnost, želi postati – gejša!

  • Reuters

Godine 1928., u Japanu je bilo oko 80.000 gejši; danas ih je ostalo samo oko hiljadu

Da bi se našminkala i sebe odjenula u tradicionalnu, formalnu odjeću, dvadesetdevetogodišnjoj Rinki je potrebno gotovo dva sata. To je tipično za svaku geiko, ženu koja uči za gejšu. Ono po čemu se Rinka razlikuje od drugih je činjenica da je ona Kineskinja, a ne Japanka. Rođena u Shenyangu, u Kini, Rinka je do svoje 14. godine nosila ime Zhang Xue. Preselivši tada u Japan, dobila je i japansko ime – Miki Imai.

Sada, pod imenom Rinka, priprema se za gejšu, stoljećima staru japansku profesiju umjetnice-zabavljačice, cijenjene zbog svoje ljepote, vještine tradicionalnog plesa i glazbe, obrazovanja i pametne, duhovite konverzacije.

U Rinki se rano rodilo zanimanje za tu drevnu japansku profesiju. Evo što je, za Reuters, sama rekla, u svojem gradu, japanskoj luci Shimodo, oko 200 km jugoistočno od Tokija:

“Kad sam došla u Japan, imala sam susjedu koja je bila gejša. Svaki je dan svirala na šamisenu i nosila tradicionalni japanski kimono, bila je jako lijepa. I ja sam htjela nositi kimono, biti kao ona.”

Rinkino naukovanje za gejšu, u Kanoya kenbanu, teško je i nesmiljeno – puno radno vrijeme, pet dana na tjedan – da bi se pripremila za profesiju koja u Japanu brzo nestaje. U Shimodi, ostalo je samo sedam gejši, uključujući Rinku. A pedesetih godina, bilo ih je gotovo tri stotine.

Iako ne na glasu kao gejše u staroj japanskoj prijestolnici Kyoto, Shimodo na svoje gejš ozbiljno računa za poticanje turizma. Rinka je za svoje naukovanje mogla koristiti pomoć od države – 1.275 dolara mjesečno. Iako se u rujnu ta pomoć ukida, Rinka namjerava nastaviti sa svojom obukom.

“Želim probati stvari za koje nisam imala prilike ranije, računam da sam još dovoljno mlada.”

Ali unatoč vladinom financiranju, posao ne cvjeta. Kanoya kenban dobija jednu ili dvije mušterije mjesečno; cijena za gejšin nastup iznosi najmanje 242 dolara. Čak ni tijekom blagdanske sezone, potkraj godine, Kenoya kenban ne dobije više od deset poziva na mjesec.

Kanoya, geisha višeg reda koja vodi Kanoya kenban, kaže da je impresionirana Rinkinom željom da nauči drevnu japansku umjetnost unatoč slabim izgledima za budućnost te da u Rinki vidi svoju nasljednicu.

“Umjetnost gejše uključuje poznavanje tradicionalne japanske kazališne umjetnosti Kabuki koja je teška za razumijevanje čak i za japanske djevojke. Rinki je sve bilo još i teže za naučiti, zbog jezičnih barijera. Iako su naše narodnosti različite, željela bih da Rinka preuzme moje nasljeđe za budućnost jer sjajno pjeva, pleše i svira i odlično se slaže s kolegicama”.

Pred Rinkom su još godine naukovanja prije nego što postane prava gejša, ali nada se da će svoje vještine moći prenijeti i u svoju domovinu, Kinu.

“Sada moram puno učiti i vježbati svaki dan da bih u budućnosti mogla ostvariti svoj san – otvoriti ugledno mjesto u Kini, u japanskom stilu, kako bi Kinezi mogli dobiti bolje razumijevanje za tu japansku tradiciju”.

Godine 1928., u Japanu je bilo oko 80.000 gejši; danas ih je ostalo samo oko hiljadu.
XS
SM
MD
LG