Godine 1897. američki humorist Mark Twain uputio je pismo dnevnim novinama New York Herald, poručivši da su nedavne glasine u tim novinama o njegovoj smrti, bile “pretjerivanje.” Može li se isto tvrditi i za zvona smrti koja prijete američkom radiju? Osvrnimo se malo unatrag.
Kad se polovinom dvadesetog stoljeća u američkim kućanstvima pojavila televizija, prognoze su bile da će taj novi medij definitivno istisnuti radio. No, umjesto toga, radio je doživio novi procvat, uglavnom zahvaljujući živahnoj glazbi koju su na radio valovima puštali disc jockeyji, a koja se slušala u automobilima i na prijenosnim radio aparatima. Onda, kako su FM radio postaje počele emitirati puni zvuk, bez šumova i savršen za emitiranje glazbe, srednje su valove proglasili mrtvima. Međutim, srednji valovi su preživjeli, kao vrlo slušan izvor vijesti, razgovora i radijskih intervjua.
Kad je američki Kongres ublažio propise o medijskom vlasništvu tijekom devedesetih godina, velike su se korporacije počele halapljivo otimati za stotine i stotine radio postaja. Uvođenjem kompjuteriziranih programa i više reklama, one su zgrtale velike zarade. No, kad je na koncu samo nekoliko velikih kompanija kontroliralo formate radijskog programa, mnoge radio postaje – od istočne do zapadne američke obale - počele su zvučati isto.
Danas – kako su to ocrtale novine Wall Street Journal – domaći američki radio “krvari.” Nove satelitske usluge kradu slušatelje maštovitim glazbenim miksevima i programima, često bez ijedne reklame. Osim toga, ljudi su počeli snimati VLASTITE glazbene odabire na male prijenosne elektronske spravice, poput IPoda. Prijetnja odumiranja radija postala je tako ozbiljna da su dva najveća konglomerata morala srezati vrijednost svog ukupnog kapitala za 23 milijarde dolara.
Očajnički pokušavajući zaustaviti propadanje radija, konglomerati su naredili radio postajama da smanje komercijalno oglašavanje, vrate disc jockeyje u program uživo, a glazbeni odabir učine manje predvidljivim. Uveli su i radio visoke definicije – radio postaje bez oglašavačkih poruka, koje se mogu slušati u onim uskim slobodnim ‘zonama’ radiofrekvencijskog spektra.
Konačan ishod svega mogao bi biti povratak omiljenih vrijednosti radija, poput privlačnosti osobnog, intimnog načina slušanja, između spikera i slušatelja. A glasine o nestanku ovog medija mogle bi se pokazati – da citiramo Marka Twaina – “pretjerivanjem.”