Laka gradska željeznica, ili jednostavnije rečeno gradski tramvaj, posljednja riječ riječ tehnike i tehnologije, koji povezuje zapadne i istočne dijelove Jerusalema koje je Izrael osvojio u Arapsko-izraelskom ratu 1967. godine je u fazi posljednjih testiranja. Gradski zvaničnici, Izraelci, se nadaju da će tim tramvajem biti uveliko olakšano i ubrzano kretanje stanovnika grada i mnogobrojnih turista, dok Palestinci na taj projekat gledaju kao na novi korak definitivnog oduzimanja zemlje i prostora koji smatraju svojim. Za njih su šine između dva dijela Jerusalema još jedan od uboda u staru ranu zvanu status i budućnost grada svetog trima religijama.
Gradnja lake gradske željeznice i različito doživljavanje tog projekta bio je neposredan povod za serijal od tri izvještaja koji je za programe Glasa Amerike pripremio dopisnik iz Jerusalema. U prvom izvještaju riječ je o tome što novi gradski saobraćajni sistem i stari grad Jerusalem znače Jevrejima.
U najkraćem, za mnoge jerusalemske Jevreje moderni tramvajski sistem u gradu starom vijekovima je korak ka ostvarivanju vizije jednog, jedinstvenog grada, nekada podijeljenog na dva dijela.
Anat Hoffman, bivša kontroverzna članica Gradskog vijeća Jerusalema, rođena je i odrasla u tom gradu. Za nju, gradski zoološki vrt, a ne tramvaj, je prostor izrazite simbolike:
„Tu su zajedno i žene i muškarci, i ultra-ortodoksi i Arapi.... Sjede na travi, mimoilaze se.... a ne napadaju jedni druge. Nekako, uz divlje životinje, mi smo mnogo više humana bića i zoološki vrt je otok mira u Jerusalemu. To je jedino mjesto gdje Arapi i Jevreji kvase stopala u istim lokvama vode.“
Tokom tri hiljade godina najsvetiji prostor za Jevreje je stari, antički hebrejski hram svojevremeno izgrađen na prostoru sadašnjeg starog grada. Nekada pod jordanskom kontrolom, taj hram je, kao i kompletan stari grad Jerusalem od 1967. godine pod izraelskom kontrolom.
Od tada Jevreji u svako doba dana i noći mole na jednom od zidova hrama. To svetište stari Rimljani su razorili u prvom vijeku.
Yona Metzger, rabin, o stijenju na kojem se Jevreji mole kaže:
„Ostvarili smo san. Izrael pripada sinovima Izraela, a prostor hrama je srce Izraela. Sva svetost Svete zemlje potiče iz Jerusalema. Svetost se širi od Jerusalema, a za nas Jevreje srce Jerusalema je Sveti hram.“
Oni koji se tu mole vjerujeu da je Jerusalem sveti grad jer ga je bog učinio svetim i da moleći tu, svojim molitvama dosežu do boga. Jedna Jevrejka kaže:
„To je sveto mjesto i za druge vjere. Ali, prvo je to bilo sveto mjesto koje je bog darivao Jevrejima, još u vrijeme Abrahama, u vrijeme kada je Adam stvoren. To je bilo mjesto na kojem je naš prvi hram izgrađen, i uz božju volju, izgradićemo i treći hram. Uvijek ćemo tu moliti .“
Gospođa Hoffman je ipak suzdržanija. Ističe da mnogo toga treba biti urađeno da bi sveti prostor, po njenom mišljenu, bilo istinsko svetište. Ona podsjeća da su Izraelci poslije 1967. godine srušili mnoge palestinske kuće da bi oslobodili prostor za gradnju prostranog trga uz sačuvane ostatke antičkog Hebrejskog hrama i dodaje:
„Trebalo bi početi sa isplatom obeštećenja svakom Palestincu koji je živio u kvartu Mughrabi, kako se taj prostor nekada nazivao. Samo tako mislim da ćemo biti u stanju stati uz zid, moliti se i moći osjetiti svetost Svetog grada.“
Uz zagovaranje isplate obeštećenja, gospođa Hoffman je bila i protivnica izgradnje lake gradske željeznice. Za nju, to nije projekat kojim se mogu premostiti postojeće i buduće razlike i nerazumijevanje između Jevrjeja i Palestinaca vezano za Jerusalem jučer, danas i sutra.
