“Bjelodano je, izvan svake dvojbe, da je New Orleans kolijevka jazza, a i da sam ja zaslužan za njegovo stvaranje, godine 1902.”, bio je ljutiti odgovor Ferdinanda “Jelly Roll” Mortona Robertu Ripleyju (da, onom istom iz “Ripleyjevog vjerovali ili ne!”), kad je taj u svojem radio programu izjavio da je W. C. Handy bio začetnik jazza i bluesa. “The Originator of Jazz Stomps and Blues,” tako je i pisalo na Mortonovim poslovnim posjetnicama!
Ono što jest “izvan svake dvojbe,” to je da je taj multitalentirani pijanist, skladatelj, aranžer, bandleader i vokalist, kako je to američki jazz povjesničar Orrin Keepnews rekao, “jedan od tek nekolicine Atlasa na čijim ramenima počiva cijela struktura naše glazbe.” Izvan dvojbe je i to da Jelly Roll Morton skladatelj prve objavljene jazz kompozicije – “Jelly Roll Bluesa,” 1915. godine. Skladao ga je negdje oko 1905., a njegovim objavljivanjem, stavljanjem na papir prvog jazz aranžmana, desetak godina kasnije, Jelly Roll Morton je i mnogim drugim glazbenicima predstavio i dostupnim učinio stil New Orleansa. Prije svoje 20. godine Morton je napisao i “New Orleans Blues,” svoj prvi, kao i “King Porter Stomp.” Sve tri klasici su jazza. Tvrdio je Morton da su i “Tiger Rag” i “Alabama Bound” bili njegovi, ali to nije istina.
Izvan svake dvojbe je i to da je Jelly Roll Morton bio, i ostaje, jedna od najšarenijih, najzagonetnijih, najnapadnijih, najiritantnijih, najfascinantnijih ličnosti jazza. “Maher, profesionalna varalica na kartama i u biljaru, kockar, boksački promotor, kicoš, svodnik i izvanredno nadareni glazbenik.” Takvim se sâm i predstavio folkloristu/muzikologu Alanu Lomaxu kad je Lomax, u svibnju 1938., tri godine prije Mortonove smrti, s Mortonom, i magnetofonom, sjeo u malom auditoriju Kongresne knjižnice i snimio s Mortonom više od osam sati razgovora i Mortonova muziciranja. Taj je dokument, s pričom i glazbom Jelly Rolla, prva snimljena usmena povijest jazza. I najcjelovitiji i najsveobuhvatniji zapis Mortonova doprinosa jazzu na pragu 20. stoljeća.
Kad ga je Lomax pronašao, Jelly Roll je već neke tri godine radio u Washingtonu, kao pijanist, manager jednog kluba, kao pipničar i kao izbacivač (iz lokala). Naime, tridesetih godina, s počecima big-band razdoblja, za Mortona, sklonijem manjem ansamblu i njuorleanskom zvuku, bilo je sve manje mjesta i posla. Njegov ugovor s Victorom nije bio obnovljen. Pred sam kraj života, 1939. i 1940., Morton će, istina, načiniti još niz snimki, u New Yorku, ali tridesetih godina, kako će to kasnije nezaboravno reći jazz-kritičar George Hoefer, “Morton optužuje cijeli svijet za nepriznavanje njega, Jelly Roll Mortona.”
Rođen u New Orleansu, 1890. ili 1895., sâm je, ovisno o prilici i potrebi, mijenjao godinu svog rođenja, Morton je na glasoviru počeo kad mu je bilo 10 godina. Svoje nježne, mlade godine provodio je na ulicama New Orleansa i u bordelima “zloglasnog” njuorleanskog distrikta - Storyvillea, svirao ragtime i popularne pjesme tog vremena. “Kad je moja baka čula da sviram jazz u jednoj od sumnjivih kuća Distrikta,” pričat će Morton kasnije, “rekla mi je da sam osramotio obitelj i zabranila mi da živim u istoj kući, s njima. Rekla mi je i da će me ta vražja glazba koštati, biti moja propast, ali ja joj nisam bio u stanju okrenuti leđa.”
Morton je rođen u kreolskoj obitelji. Njegovo pravo ime bilo je Ferdinand Joseph Lemott ili La Menthe ili La Mothe. Koje god da je bilo njegovo pravo prezime, on ga je ionako promijenio u Morton čim je mogao jer nije želio da ga drugi zovu “Frenchy.” Nadimak “Jelly Roll” ima druge, seksualne konotacije; sâm ga je sebi nadjenuo, kad je postao “ladies’man.”
New Orleans će Jelly Rollu uvijek biti baza, ali još kao tinejdžer, kao putujući pijanist, odlazit će do drugih mjesta Louisiane, Mississippija, Alabame i Floride, onda i do Memphisa, St. Louisa, Kansas Cityja, i još dalje – do Los Angelesa, Chicaga, New Yorka. Ono što je nosio sa sobom bio je idiom rođen na ulicama Storyvillea u koji je Morton unosio elemente bluesa, stompa, vodvilja, ragtimea, crkvenih himni, crnačkih duhovnih i bjelačkih popularnih pjesama kao i francuske i španjolske utjecaje, s Kariba. Tako je stvarao glazbeni amalgam vrlo sličan glazbi koja će i postati poznata pod imenom jazz.
Morton je bio pokretačka snaga njegovih Red Hot Peppers, ansambla od sedam, osam članova (Kid Ory, Barney Bigard, Johnny Dodds, Baby Dodds... imena su nekih od članova, inače sve vrlo dobro poznata njuorleanska imena, uglavnom je uvijek tražio one kreolskog porijekla) s kojima, potkraj 20-ih godina, nastupa, ide na turneje i snima (mala remekdjela kao “Dead Man Blues” i “Sidewalk Blues” i “Black Bottom Stomp” i “The Pearls,” sve jazz klasici iz 20-ih godina). Morton je svoje ljude dobro plaćao, održavao disciplinu, ali i dobro, opušteno raspoloženje ansambla i za razliku od mnogih drugih u ono vrijeme od svog je ansambla zahtjevao da svaka kompozicija bude vrlo dobro uvježbana.
“Ono što rock-and-rollu znače Sun snimke Elvisa Presleyja,” rekao je povjesničar glazbe David McGee, “to snimke Mortonovog Red Hot Peppers znače za kanon jazza.” One su “veličanstvena fuzija kompozicije i improvizacije,” a Red Hot Peppers - ansambl u stilu New Orleansa u kojemu Morton članovima pruža obilje mogućnosti za njihove solo doprinose. I on, kao pijanist, tada daje svoje najbolje. Mortonov pionirski rad s Red Hot Peppers mjerljiv je s inovativnim radom Louisa Armstronga s njegovim Hot Five i Hot Seven. “Izvan svake dvojbe” je i to da bez Armstronga i bez Mortona ne bi bilo ni onoga što znamo kao “Jazz Age,” a ni onoga što znamo kao “Swing era.”
Jelly Roll Morton je klasični mali jazz ansambl doveo do umjetničkog vrhunca. Jazz pijanist Art Hodes reći će: “Jelly Roll je za mali ansambl bio isto ono što i Ellington za veliki.”