U Washingtonu se od danas, uz posredovanje najviših američkih zvaničnika, sastaju, razgovaraju pregovaraju izraelski i palestinski lideri. I jedna i druga strana, kao dobar primjer velikih nadanja, a lošeg rezultata, mogla je i može izvlačiti pouke iz izraelskog unilateralnog povlačenja sa prostora Pojasa Gaze. Prije pet godina Izrael je iselio na hiljade Jevreja-naseljenika sa tog prostora i povukao vojne snage nadajući se da će tim potezom tenzije biti smanjene. Izrael je želio sigurnost, Palestinci su se nadali većoj autonomiji, miru i prosperitetu, ali ništa od toga nije postignuto.
Aziz Aziz je vlasnik tvornice odjeće na sjeveru Pojasa Gaze. Prije pet godina sa mnogo nade vjerovao je da kraj izraelske okupacije tog prostora znači veću proizvodnju:
“Pet godina poslije izraelskog povlačenja, očekivao sam da će stanje biti bolje nego što je sada. Vjerovao sam da će život biti ljepši, da će ekonomija rasti. No desilo se suprotno. Za proteklih pet godina sve je krenulo nizbrdo.”
Aziz Aziz je imao zaključene unosne ugovore o izvozu, ali njegovi snovi pali su u vodu nakon izbijanja sukoba dvije palestinke frakcije - pokreta Fatah i militantnog Hamasa.
Gaza je tonula u haos, Izrael je zaveo emgargo kada je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom, a njegovi militanti počeli sve češće granatirati izraelska naselja. Izraelskom ofanzivom koja je 2007. godine trajala 22 dana najveći dio industrijske infrastrutkure Gaze je sravnjen sa zemljom.
No i prije te ofanzive, izraelskim embargom zaustavljen je uvoz goriva, a izvoz palestinskih roba i proizvoda bio je skoro nemoguć. Bez struje i po šest sati dnevno, mašine u fabrici Aziza Aziza su mirovale. Imao je 70 zaposlenih, a sada nastoji zadržati 8 preostalih. Sa gorčinom kaže:
“Krivim našu vlast, bilo da je to Fatah ili Hamas. Obje frakcije treba da budu složne. Ovako uništavaju i same sebe i nas.”
I Izraelci krive sami sebe zbog načina na koji su napustili Pojas Gaze.
Giora Eiland, bivši čelnik Nacionalnog vijeća za sigurnost, bio je zadužen za planiranje povlačenja na osnovu odluke vlade tadašnjeg premijera Ariela Sharona.
“Pokušavali smo postići sporazum sa Palestnicima. Nije uspijevalo. Borili smo se protiv njih, no ni to nije teklo kako treba. Mislili smo da ćemo gradnjom barijera postići nešto, ali ni to nije davalo rezultata. Očigledno da na ovom prostoru ništa nije jednostavno kao što smo mislili “- govori gospodin Eiland.
Izraelci povlačenje iz Pojasa Gaze 2005. godine doživljavaju kao lekciju po kojoj bilo koju vrstu jednostranog ustupka ili povlačenja neprijatelj tumači kao znak slabosti. O eventualnom povlačenju sa Zapadne Obale gospodin Eiland kaže:
“Ako se Izrael, u skladu sa eventualnim mirovnim sporazumom sa Palestincima, bude morao povući sa najvećeg dijela Zapadne Obale, mislim da veliki značaj mora biti posvećen aranžmanima o sigurnosti.... da se ne bi desilo da prostor koji napustimo postane prostor na kojem će biti izrađivanje granate, raketni projektili i drugo ubojito oružje.”
U okviru mirovnih pregovora Izrael traži da buduća palestinska država bude demilitarizirana i kontinuirano vojno prisustvo na granici između Zapadne Obale i Jordana. Za ta dva uvjeta Palestinci kažu da su nastavak okupacije na drugačiji način.
Čelnici Hamasa osuđuju pregovore i ne učestvuju u njima. A Aziz Aziz, ipak, polaže nade u palestinske lidere sa Zapadne Obale, nada se da će izvući lekcije iz, kako kaže, tragedije Gaze:
“Ako se Izraelci povuku sa Zapadne Obale, nadam se da se neće desiti ono što se desilo u Pojasu Gaze. Ako se desi isto, mi, Palestinci, bićemo uništeni. Upravo sada, nadam se da palestinski predsjednik Mahmoud Abbas može razgovarati, pregovarati i postići sporazum.”
Najmanje što Aziz Aziz želi je sigurnost, stabilnost i sloboda da može raditi i za život zaraditi.
