Linkovi

Indonezija: Deset godina nakon cunamija

  • Steve Herman

Od 13 zemalja zahvaćenih ogromnom vodenom stihijom Indonezija je pretrpjela najteže gubitke. Obale provincije Banda Aće na otoku Sumatra bile su najbliže stihiji pokrenutoj zemljotresom.

Prije deset godina, 26. decembra 2004. godine, dogodio se zemljotres u Indijskom Okeanu, toliko snažan da je izazvao pomeranje Zemljine ose za nekoliko centimetara i izazvao cunami, ogromni vodeni val koji je ubijao, rušio i odnosio na svom putu. Deset godina kasnije godina kasnije malo šta ukazuje na fizičke strahote i razaranja. Psihološke posljedice među preživelima i dalje snažno prisutne.

U toj prirodnoj katastrofi u zemljama čije obale izlaze na Indijski ocean poginula je skoro četvrtina miliona ljudi, od toga trećina djece, a bez domova je ostalo još skoro 5 miliona ljudi.

Od 13 zemalja zahvaćenih ogromnom vodenom stihijom Indonezija je pretrpjela najteže gubitke. Obale provincije Banda Aće na otoku Sumatra bile su najbliže stihiji pokrenutoj zemljotresom.

Salmi Hardijanti, žiteljka sa tog prostora, izgubila je 23 rođaka. I kao što je to bio slučaj sa desetinmama hiljada drugih žrtava, njihova tijela nikada nisu pronađena.

“Trudim se da posjetim svaku masovnu grobnicu u Banda Aćeu da bih se molila za njih, za moje nikad nađene” – kaže Salmi.

Samsul Bahri, čija je kuća bila samo 20 metara udaljena od plaže izgubio je suprugu. Jedna humanitarna organizacija Bahriju je ponovo sagradila kuću na istom mjestu.

“Ne mogu da živim bilo gdje drugo. Morao samda se vratim ovdje, iako se plašim” – kaže on.

Tri kilometra od obale nalazi se spomenik, svjedočanstvo snage cunamija, u selu prije deset godina poptuno uništenom. Brod težak 2.700, dugačak 69 i širok 19 metara svojim je generatorima davao struju naseljima na obali. Talas cunamija u jednoj jedinoj sekundi pomjerio je brod 5 kilometara od njegove originalne pozicije.

Igrom sudbine 60 od 400 učenika jedne škole je preživjelo. Surija i sada pohađa tu školu. Imao je 7 godina u vrijeme katastrofe. 12 članova njegove porodice je stradalo. Spasioci su ga, slomljene noge i sa drugim povredama uspjeli nekako naći. Proveo je u bolnici mjesec dana. Sada kaže:

“Gde god da krenemo, bilo gdje da sjednemo, kuda god da trčimo, smrt će nas jednog dana stići. Uz pomoć Alaha, živimo i umiremo.”

Međunarodne i indonežanske humanitarne organizacije su u provinciju Aće poslale brojne radnika i milijarde dolara pomoći. Poslije određenog vremena nije imalo smisla raspoređivati pomoć i neke od tih agencija objavile su da donacije više nisu potrebne.

“Bilo je više novih kuća nego ljudi koji bi u njima mogli da žive. Bilo je više brodova i mreža nego ribolovaca” - kaže Mingming Remata Evora, direktorica indonežanske dječije nevladine organizacije Internacionalni plan.

Razorni cunamiji dešavali su u brojnim slučajevima i ranije, pogađali su Sumatru i ostale indonežanske otoke stoljećima. To je opasnost sa kojom priobalno stanovništvo živi, svjesno i spremno nove cunamije, ali i sa nadom da ih neće biti.

XS
SM
MD
LG