'Usprkos nekim pozitivnim pomacima, hrvatsko pravosuđe tek je na polovici puta u procesuiranju ratnih zločina. Napori Državnog odvjetništva i sudova još uvijek se sporo realiziraju i u cjelini su nedovoljni, što smatramo neodgovornim prema žrtvama ratnih zločina' - te su ocjene prošlog tjedna iznijele nevladine organizacije koje prate suđenja za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, Documanta-Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir i nenasilje iz Osijeka u svom izviješću o suđenjima za ratne zločine u 2009. godini.
Kad su u pitanju suđenja za ratne zločine u izviješću tih triju organizacija 2009. se ocjenjuje kao još jedna godina pospremanja u kojoj je pravosuđe bilo opterećeno rješavanjem posljedica i zaostataka etnički pristranih sudskih postupaka tijekom devedesetih godina kad je u Hrvatskoj prevladavao stav političkih i pravosudnih tijela da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin. Taj stav je promjenom vlasti 2000., konstatira se u izviješću triju nevladinih organizacija, zamijenjen deklarativnim stavom da sve ratne zločine treba procesuirati u skladu sa zakonom i međunarodnim standardima. Međutim i devet godina poslije političke elite u Hrvatskoj nespremne su pronaći odgovorne za izostanak pravovremenih istraga, optužbi i presuda za ratne zločine. Uz to, istraživanje i sudski progon ratnih zločina, ističe se i izviješću , otežano je i zbog protoka vremena u kojem su mnogi dokazi i svjedoci nestali.
Veliki problem, ističe se u izviješću i dalje su presude donesene u odsutnosti optuženih tijekom devedesetih. Riječ je uglavnom o građanima srpske nacionalnosti koje su hrvatski sudovi u odsutnosti osudili na dugogodišnje zatvorske kazne između 10 i 20 godina. Državno je odvjetništvo 2004 omogućilo reviziju tih postupaka, ako se pronađu novi dokazi. U prošloj godini revidirano je ukupno 10. sudskih postupaka iz devedesetih u kojima je 35 osoba u odsutnosti bilo osuđeno na kazne između 8 i 29 godina zatvora, ili na ukupno 578 godina zatvora. Revizija tih postupaka srušila je gotovo sve presude jer su zatvorske kazne dosuđene bez dokaza. Od 35 osoba osuđenih u odsutnosti, 34 su u ponovljenom postupku oslobođene, a samo je jedna osuđena i to na kaznu od 3,5 godine.
Tri nevladine organizacije navode da je još uvijek u Hrvatskoj oko 400 ratnih zločina neistraženo, a državno odvjetništvo i sudovi nemaju strategiju koja bi navela na zaključak da je njihovo istraživanje prioritet:
Govoreći o 400 još neistraženih ratnih zločina, voditeljica Documente - centra za suočavanja s prošlošću, Vesna Teršelić za Glas Amerike je izjavila: "Tu je velika obaveza i organa progona i pravosuđa da istraži i intenzivira rad kako bi se podigle optužnice i kako bi predmeti došlo do samog suda. To očekuju kako preživjeli, tako i obitelji žrtava i zainteresirana javnost. Pravosuđe zapravo još nije ni na pola puta, jer još uvijek kao društvo nosimo teret počinjenih ratnih zločina za koje krivnja još nije individualizirana. Jako je važno ubrzati pred istražne postupke i istrage kako bi se barem za još neke zločine individualizirala krivnja“.
Nevladine organizacije koje nadziru suđenja za ratne zločine traže da se pri četiri najveća županijska suda u Hrvatskoj, u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu formiraju sudska vijeća specijalizirana za suđenje za ratne zločine, po uzoru na uskočke sudove specijalizirane za suđenje za organizirani kriminal i korupciju. Nedopustivo je, ističu nevladini aktivisti, da se suđenja za ratne zločine odvijaju pred čak 11 sudova u Hrvatskoj, te da u sudskim vijećima za ratne zločine sudjeluju posve neiskusni suci, među kojima ima i onih koji i nisu specijalizirani za kaznene, već za građanske predmete.
Nevladine udruge smatraju nedopustivim što je Sabor uplićući se u sudski postupak vođen za osječke ratne zločine omogućio Branimiru Glavašu da pred izricanje presude pobjegne iz Hrvatske. Traže da se u Ustav unese odredba prema kojoj saborski imunitet od kaznenog pogona na bi mogao uživati saborski zastupnik optužen za djelo za koje je predviđena zatvorska kazna veća od pet godina zatvora, u što spada i ratni zločin.
Nevladine udruge upozoravaju na nedopustivu praksu po kojoj građani, mahom srpske nacionalnosti, kojima je u ratu ubijen član obitelji, civil, ne mogu dobiti materijalnu naknadu za ubijenog člana obitelji, te da im se čak i naplaćuju sudski troškovi ako se upuste u parnični postupka kojim tu naknadu traže. Prema podacima Documante u Hrvatskoj čak 50 građana mora platiti sudske troškove jer su se usudili tražiti naknadu za ubijenog člana obitelji. Državno odvjetništvo, tvrde nevladine udruge, u ovom slučaju brani financijski interes državne blagajne, a ne pravo žrtve na naknadu za ubijenog člana kojeg su u većini slučajeva odveli i ubili pripadnici hrvatske vojske i policije.
Prošloga tjedna Vrhovni je sud donio pravomoćnu presudu u za ratne zločine u Medačkom džepu. Tom presudom umirovljeni general Mirko Norac osuđen je na šest godina zatvora, a general Rahim Ademi oslobođen krivnje. Je li šest godina zatvora primjerena kazna za ubojstvo dvadeset troje civila i petoro ratnih zarobljenika, pitali smo voditeljicu Documente Vesnu Teršelić.
Teršelić: "Presuda Vrhovnog suda je ponovo najviše pogodila obitelji žrtva. One su se tim povodom i oglasile. Apsolutno je razumljiva njihova zabrinutost da za tako težak ratni zločin nad civilnim stanovništvom ovo ostaje jedina presuda. Ključno pitanje je sada doista hoće li Državno odvjetništvo Hrvatske podići optužnicu kako za direktne izvršitelja tako i podići novu optužnicu po zapovjednoj liniji. Organizacije za ljudska prava su u tijeku samom postupka tražile proširenje optužnice što se nije dogodilo. Međutim, kao što se upravo čeka suđenje Lora 2, dakle prvi postupak je bio zbog ubijenih civila, a ovaj koji se priprema trebao bi se voditi zbog ,zlostavljanih i ubijenih ratnih zarobljenika u Lori, tako apsolutno očekujem da Državno odvjetništvo podigne optužnice za Medački džep jer ukoliko ovo ostane jedina presuda to je apsolutno neadekvatna reakcija pravosuđa na tako težak ratni zločin“.