U Sjedinjenim Državama sve je popularniji ‘pokret lokalne hrane.’ Voće, povrće i meso nabavljaju se sve češće s obližnjih farmi. Kako javlja Tom Banse, sada se farmerima pridružuju i vlasnici šumskih dobara - uzgajivači gljiva, voćnih bobica i raznog ‘zelenila’ za salate.
Carol Wick i njen suprug imaju 12 hektara zemlje na obroncima gorja Cascade, nedaleko Seattlea u državi Washington.
Samo nekoliko koraka od imanja nalazi se manja šuma u kojoj rastu jele i cedrovi. Šuma zauzima oko trećinu njihove zemlje. Umjesto da prodaje drvenu građu, obitelj Wick koristi tu šumu za uzgajanje posebih ‘šumskih poslastica’ - delikatesnih vrsta gljiva i autohtonih bobica:
"Divlje borovnice, američke borovnice, divlje maline, divlje kupine, te neke vrste zelene salate tipične za ovo podneblje… Sve se to lako bere, a ukusno je i svježe."
Neprofitna organizacija The Cascade Harvest Coalition zalaže se za lokalnu proizvodnje hrane. Njena direktorica Mary Embleton nastoji organizirati manje šumske posjede:
"Mislim da je logično da se počne sa širenjem obradivih površina te da se organizira edukacija potrošača."
Mary Embleton želi spojiti farmere s tržištem. Na prvom sastanku s farmerima razgovaralo se o cijenama. Za kilogram divljih gljiva može se dobiti između 24 i 40 dolara, a za kilu borovnica restorani plaćaju 16 dolara. Kuhari boljih restorana pokazali su veliki apetit za jednu vrstu šumske paprati. Jedan od potencijalnih kupaca je Tony D’Onofrio, koji dobavlja namirnice za jedan lanac lokalnih supermarketa:
"Volim kada hrana dolazi na stol izravno iz šume. Šuma je puno više od samog drveća. Ako svake godine imate berbu voća ili povrća koje završi na stolu, to znači da će same šume ostati netaknute."
No, u isto vrijeme, D’Onofrio je realističan: kaže da su čak i malom lancu samoposluga poput njegovog potrebni proizvodi kroz određeno vrijeme u većim i održivim količinama. To se ne može dobiti iz jedne male šume. Na primjer, za sezone gljiva lisičarki, želite da su vam tezge uvijek pune tih gljiva, jer znate da ćete za njih postojati svakodnevna potražnja, kaže on. D’Onofrio dodaje da bi za ovakvu proizvodnju na malo najpogodnije mogle biti tržnice na kojima farmeri sami prodaju svoje voće i povrće. Šumar Kirk Hansen smatra da se vlasnici manjih šumskih posjeda trebaju izravno povezati s trgovinama na malo koje su specijalizirane za svježe proizvode:
"Radi se o takozvanoj butiknoj berbi i prodaji. Ako netko ima osam hektara zemlje, možete očekivati tek manji urod, na primjer tek nekoliko kila brusnica ili kopljaste paprati."
Jedna tvrtka iz Seattlea uočila je upravo u tome svoju šansu. Specijalizirala se za berbu po šumama sjeverozapadnog dijela Amerike i pronalaženje posebnih ‘divljih delicija’. Prodaje ih vrhunskim restoranima. A savezne i lokalne vlasti financiraju istraživanja čiji je cilj pronaći najunosnije proizvode koji rastu na tim ‘obiteljskim šumskim farmama’. U Ashvilleu u Sjevernoj Karolini, turistička zajednica reklamira “jestive avanture” na kojima turisti u šumi beru divlje voće, gljive i divlji poriluk.