Objavljen jedini roman Woodyja Guthrieja pisan 1947.

Ne bismo ga imali da nije bilo detektivskog rada povjesničara Douglasa Brinkleyja, vizije i dubokog džepa Johnnyja Deppa te Boba Dylana, koji je bio inspiracija

Oklahoma Hills, Ain’t Got No Home, Hard Travelin’, Vigilante Man, Pretty Boy Floyd, Grand Coulee Dam, Roll On Columbia, Pastures of Plenty, Dust Bowl Refugee, Do Re Mi, Deportee, Worried Man Blues, Hobo’s Lullaby, So Long It’s Been Good to Know You, This Land Is Your Land... legendarni folk glazbenik Woody Guthrie napisao je preko tri tisuće pjesama od kojih mnoge predstavljaju pravo nacionalno blago, “u rangu s Pustolovinama Hucklebery Finna, Marka Twaina.” Guthriejeve se pjesme, zajedno s njegovim slikarskim radovima i mnoštvom rukopisa, pisama i drugih dokumenata, čuvaju u Kongresnoj knjižnici i Smithsonianu, u Washingtonu, te u Woody Guthrie Arhivi, koja u travnju prelazi iz New Yorka u Tulsu, u Oklahomi. Guthrie je duboko utjecao na stotine glazbenika, među njima Petea Seegera, Boba Dylana, Brucea Springsteena, Ramblin’ Jack Elliotta, Johna Mellencampa, Ani DiFranco, Toma Paxtona, Billyja Bragga...

Guthrie, čiju je 100. godišnjicu rođenja Amerika obilježavala prošle godine (1912.-1967.), bio je i vrstan i osebujan prozni stilist, vješt s riječima, sa sjajnim smislom za dijalog i oštrim uhom za dijalekt, s dubokom empatijom i razumijevanjem, istančanim darom zapažanja i liričnim načinom opisa. Sve su te značajke jasno vidljive u njegovom jedinom (koliko je za sada poznato), davno zagubljenom romanu The House of Earth, Woodyjeva proza pjeva.(Druge dvije Guthrijeve knjige – Bound for Glory i Seeds of Man – autobiografskog su karaktera.)

Za postojanje romana saznao je, pukim slučajem, dok je istraživao materijal za jedan drugi projekt, The Unraveled Tales of Bob Dylan (čije objavljivanje je planirano za 2015. godinu), i radio intervju za Rolling Stone tijekom kojega je Dylan opširno pričao o Woodyju, povjesničar i autor Douglas Brinkley, profesor na Rice University, i zajedno s glumcem Johnnyjem Deppom uredio ga za tisak, za izdavačku kuću HarperCollins, ali pod Deppovim novim imprintom Infinitum Nihil (za naslove, dva-tri godišnje, po Deppovim riječima, “vrijedne našeg vremena i naše pažnje”, kakvi su House of Earth i spomenuti o Dylanu, inače ime njegove producentske kompanije). Brinkley i Depp su napisali i 35 stranica dugi predgovor Guthriejevoj knjizi.

Guthrie je roman počeo pisati 1946. godine. Kad je legendarni folklorist Kongresne knjižnice Alan Lomax pročitao prvo poglavlje, bio je tako duboko impresioniran da je mjesecima tjerao Guthrieja da završi pisanje knjige i govorio mu da će dići ruke od svega što je tada radio samo da bi mogao objaviti njegov roman. Guthrie ga je završio 1947. godine, ali i odmah sklonio, koncentriravši se radije na pisanje pjesama. Možda je mislio, pišu Brinkley i Depp u predgovoru, da je roman bio passé – post New Deal pisanje nije nailazilo na baš topao prijem kod kritičara hladnoratovskog razdoblja, zavladao je već snažni antikomunizam, a Guthriejev roman, osim što je ljubavna priča, polemika je protiv bankara i biznismena koje je Guthrie krivio da siromašne nastavljaju držati siromašnima, tema koja se često i u njegovoj glazbi čula. A možda je mislio, razmišljaju Brinkley i Depp, i da je njegov roman bio ispred vremena, zbog eksplicitnih opisa seksa. A moguće je mislio i da obilje ruralnog dijalekta, kojim se koristio u pisanju knjige, ne bi bilo prihvaćeno na istoku zemlje, poglavito u njujorškim književnim krugovima. Bilo kako bilo, Guthrie svoju gotovu knjigu nije pokazao nikome osim filmskom režiseru i producentu Irvingu Lerneru, u nadi da će knjiga moći poslužiti kao temelj nekom filmu. Od filma nije bilo ništa i Lerner je svoj primjerak poklonio posebnoj zbirci knjižnice McFarlin, pri University of Tulsa, u Oklahomi. Tamo je tipkani rukopis Guthriejevog romana, 2011. godine, i pronašao David Brinkley.

“Kad sam počeo čitati roman,” piše Brinkley, “mogao sam čuti onog istog Woodyja kojega sam zavolio kroz njegovu glazbu. Woody ima nešto za čime gine svaki umjetnik: glas. Kad čitate House of Earth, znate da je to Woody Guthrie. Znate da dolazi iz srca.”

House of Earth je Guthriejev izravan odgovor na Dust Bowl, ekološki poremećaj koji je, tridesetih godina prošlog stoljeća, za razdoblja duboke gospodarske krize, zahvatio prerijsko područje zapadnog i jugozapadnog dijela SAD-a, prostor poznat pod imenom Great Plains, poremećaj za koji su, uz cikluse dugih vlažnih, karakteristični i ciklusi dugih sušnih razdoblja. Preselivši, 1929. godine, iz rodne Okemah, u Oklahomi, u Pampu, na sjeveru Teksasa, područje poznato kao Texas Panhandle, Guthrie je iskusio i jedno i drugo, i blato i prašinu, i zimske mećave i ljetne pješčane oluje. I zaključio da kuće od drveta, u kojima su ljudi živjeli u tom području bez šuma, gotovo bez ijednog drveta, ne pružaju ni zaštitu ni udobnost nego je život u njima bio čista muka i patnja.

U takvoj jednoj jadnoj, ruševnoj drvenoj kući, u Texas Panhandle, tridesetih godina prošlog stoljeća, živi mladi par siromašnih farmera, napoličara, Tike i Ella May Hamlin, na pustom, suhom komadu zemlje, kojega oni nisu vlasnici, koji nikad neće biti u njihovim rukama. Tike i Ella May su glavni i, uz ženu po imenu Blanche, koja dolazi poroditi Ellu, jedini likovi Guthrijeva romana. Osim njih, autorovu pažnju zaokuplja Majka Priroda i stara, drvena, trošna kuća, dva sa dva metra. Krpama, novinama, ljepilom od brašna i vode zatvaraju pukotine u zidovima i bore se protiv vjetra. Sanjaju o tome da jednog dana sebi izgrade kuću koja će odolijevati vjetru i prašini. “Drvo trune. Drvo se raspada. Nije za ovaj kraj ništa što je napravljeno od drveta.”

Rješenje? Adobe – zemlja (glina) pomiješana s vodom, oblikovana u cigle, na suncu sušene, drugim riječima - house of earth, kuća od zemlje. Jeftin, izdašan, trajan ...Guthrie je bio opsjednut adobe građevinskim materijalom pa tako i junak njegova romana, njegov alter ego, Tike Hamlin.

Otvoreni socijalist, Guthrie se nikad nije ustručavao ili plašio iznositi svoja ljevičarska mišljenja; House of Earth ih je prepun, kao u ovom dijalogu između Tikea i Elle May: “Kad bi se nekako domogli lijepog komada obradive zemlje, s adobe kućom na njemu i adobe ogradom oko kuće,” kaže Tike. “Postoji samo jedan način. Radi, bori se, bori se, radi i onda opet radi i štedi i opet se bori,” odgovara Ella May. Razgovor se, usput rečeno, vodi usred seks scene, čiji opis je prilično smion za Guthriejevo vrijeme, pitom za naše.

Sije se i žanje se, vodi se ljubav i rađa se, i sanja o sigurnom utočištu usred prašnjavih oluja i ekonomske depresije 30-ih godina...repetitivna, gruba, elementarna egzistencija. Radnja romana nije složena, nema nekog zapleta pa nema ni raspleta, više je to jedna duga čitulja protiv bankara i kapitalista, agribiznisa, pohlepe i političara. Na koncu konca, priča je iz pera Woodyja Guthrieja!

Guthrie je vjerovao da ljudi koji žive na zemlji trebaju biti i njezini vlasnici, pišu Brinkley i Depp u predgovoru. “Na svakog farmera kojega je sa zemlje otjerala prašina Dust Bowla, bilo je deset drugih koje su sa zemlje otjerali bankari, jer nisu mogli plaćati rentu.” Protiv farmera se sve urotilo, igra je namještena – njegova je kuća vlasništvo banke koja je u dosluhu s velikim kompanijama za proizvodnju i preradu drveta; ni govora nije moglo biti o adobe gradnji, daleko pogodnijoj za područje i njegove ekstremne vremenske uvjete, o kojoj je putujući trubadur Guthrie saznao za svojeg posjeta pueblu Nambé Indijanaca, kraj Santa Fea, u New Mexicu, u prosincu 1936. godine, devetnaest mjeseci nakon što je, 14. travnja 1935., sâm doživio Crnu nedjelju u Pampi, kad se od oblaka prašine, koji se valjao s dalekog sjevera, iz Dakota, tako smračilo da je pomislio da je apokalipsa pokucala na vrata.

Prema Guthriejevom proleterskom svjetonazoru, ruralnog siromaha pod petom željezne čizme drže nezasitni kapitalisti. Guthrie prstom otvoreno upire na svakoga, od bankara do trgovaca drvom do agenata nekretninama... svi su oni neprijatelji malog čovjeka. U jednom trenutku, Tike Hamlin psuje mentalitet stada časnog i poštenog i naivnog svijeta u Teksasu i Oklahomi koji dopušta da ga kapitalistički strvinar pelješi i potkrada.

Iako napisana davne 1947. godine, Guthriejeva knjiga, upečatljivi portret marginaliziranih žitelja Dust Bowl područja, jednako je, očito, relevantna danas kao što je i tada bila, prije 66 godina. Radnja romana odvija se u Texasu, u razdoblju velike gospodarske i ekološke krize, ali isto se zbiva i danas posvuda, ističu Brinkley i Depp, u globalnim naseljima straćara na periferiji tolikih gradova; globalno zatopljenje je znanstvena činjenica; suše, mećave, tornada... haraju prostorom Velikih ravnjaka.

Plodovi gnjeva, Johna Steinbecka, vlastita iskustva iz Pampe i njegova najpoznatija This Land Is Your Land poslužili su Guthrieju kao inspiracija i temelj pisanju romana House of Earth. Ono što ga čini značajnim, prema Brinkleyju i Deppu, a i prema kritičarima, to je da opisuje upornog i tvrdoglavog, siromašnog farmera koji ostaje na Great Plains, Velikim ravnjacima, umjesto da odustaje i s obitelji bježi dalje na zapad, Steinbeckovom “cestom bijega,” Route 66, na kraju koje ih čeka “obećana zemlja”, Kalifornija.