Karijera Caba Callowaya - jazz pjevača i bandleadera - trajala je gotovo sedam desetljeća. U jednom razdoblju, od Velike ekonomske krize pa do Drugog svjetskog rata, Calloway je bio najpoznatiji zabavljač crnačkog porijekla u Americi. Osim autobiografije, koju je napisao 20-ak godina prije svoje smrti, nije do sada postojala niti jedna biografija. Njenog se pisanja latio britanski jazz kritičar Alyn Shipton, autor biografija Fatsa Wallera i Dizzyja Gillespieja.
Karijera Caba Callowaya počela je 1927., kad je njemu bilo 19 godina, i trajala do 1994. godine, kad je Calloway umro, mjesec dana prije svojeg 87. rođendana. Za te nevjerojatno duge karijere, Calloway je, sa svojim orkestrom, a onda i sâm, izvodio niz pjesama, ali ona koja ostaje najpoznatija i najpopularnija, koja mu je, 1931., i svjetsku slavu donijela i čitave legije obožavatelja, to je beskrajno zabavna i zarazna “Minnie the Moocher,” čiji je dobro poznati refren autor Alyn Shipton sada uzeo za naslov svoje knjige – “Hi-de-ho: The Life of Cab Calloway.”
U bijelom fraku, s bijelom kravatom, katkada i bijelim šeširom, Cab Calloway, vokalist snažnog glasa i ludo originalni plesač, a i talentirani komičar, razmijenjujući, po responzorijalnom načelu, izraz “hi-de-ho” sa članovima svog orkestra, ali i s publikom, dirigirajući ne samo svojom ravnateljskom palicom, već i svojim glasom i svojim tijelom, bio je oličenje šarma i sofisticiranosti, zabavljač bez premca, čiju teatralnu karizmu nije imao niti jedan drugi jazz glazbenik njegova vremena. Njegova sklonost slikovitom izražavanju – gestama, odijevanju – učinila je od njega najbolje plaćenog crnačkog bandleadera. Po riječima jednog kritičara – Cab Calloway je bio Michael Jackson njujorške scene predratnih godina. I Jacksonov “moonwalk” na pozornici izvodio dobrih 50 godina prije Jacksona! Drugim riječima, Caba Callowaya nije bilo dovoljno samo slušati, trebalo ga je i gledati!
Svoju scensku personu Calloway je izgradio oko Minnie, cure iz polusvijeta Harlema kojoj su važni jedino lova, droga i dobra zabava. Iako je sâm konzumirao goleme količine alkohola, Calloway se držao podalje i od marijuane i od jačih droga i zabranjivao ih je članovima svog orkestra... s više ili manje uspjeha. A i “Minnie the Moocher,” pjesma koja naizgled “slavi” svijet narkotika, konkretno opija i kokaina, zapravo je upozoravajuća priča - “poor Minnie” u ludnici završava.
Originalna verzija “Minni the Moocher,” snimljena 1931. godine, bila je prodana u više od milijun primjeraka. “Cab će je snimiti još puno, puno puta,” piše Shipton, “ali ta prva verzija bila je prva milijunska ploča za jednog afroameričkog umjetnika. Cab će za nju i dobiti ‘zlatnu ploču,’ 1944., a do 1978. godine, “Minnie” će biti prodana u blizu dva i pol milijuna primjeraka – fantastično ostvarenje, tada, za crnačkog glazbenika.”
Postat će ona i obrazac za nebrojene buduće verzije i izvedenice jer Calloway je bio opsjednut tom pjesmom. Od Minnie je napravio mini-industriju. Svaka je nova verzija imala onaj besmisleni “hi-de-ho,” frazu kojom je Cab pozivao publiku na sudjelovanje i na taj ju je način uključivao u svoju priču. Odgovarajući Callowayu istom frazom, publika je i sama postajala dijelom njegove pjesme. Ponekad, na koncertima, Cab je frazu namjerno produžavao, činio je kompliciranijom, pa je publika nije uvijek bila u stanju s uspjehom ponoviti i dvoranom bi se tada razlijegao grohotan smijeh, svi bi se dobro zabavljali.
Rođen u Rochesteru, u saveznoj državi New York, odrastao u Baltimoreu, u Marylandu, Calloway je karijeru započeo u Chicagu, ali prava mu se šansa ukazala u New Yorku, u Harlemu, u Cotton Clubu, kao zamjena, jedne večeri, Dukeu Ellingtonu. Cab Calloway bit će taj koji će Ameriku naučiti “scatu,” načinu pjevanja u jazzu.
Gotovo puna dva desetljeća, Calloway će voditi svoj orkestar, punih deset godina nastupati s njim redovito u Cotton Clubu, i uživati reputaciju jednog od vodećih jazz glazbenika 30-ih i 40-ih godina iako on sâm nije svirao ni na jednom od instrumenata, svakako ništa bolje od amatera. Mnogi su ga drugi jazz glazbenici i smatrali amaterom, jedan od njih bio je Dizzy Gillespie, otkriva nam Shipton, ali Gillespie je bio i jedan od brojnih vrsnih glazbenika koje je Calloway uspio privući u svoj orkestar. Calloway je znao prepoznati talent! I vodio je prvoklasni jazz orkestar!! Po svemu sudeći i vrlo sretan jazz orkestar - dobro je plaćao članove (bolji gazda od Callowaya bio je samo Duke Ellington), putovali su udobno, odsjedali u dobrim hotelima i za Božić dobijali slobodno, jer 25. prosinac bio je i rođendan Caba Callowaya. Članovi su ga voljeli i nije bilo toga što ne bi za njega učinili. Shipton citira jednog od njih, gitarista i vokalista Dannyja Barkera: “Cab je bio dobar bandleader, sjajan zabavljač, znao je što želi. Učio je aranžmane, mi smo ga savršeno pratili. Bio je prokleto dobar pjevač.”
Slično je Shiptonu rekao i Danny Holgate, dugogodišnji glazbeni direktor Callowayovog orkestra. I mnogi drugi s kojima je razgovarao, uključujući jednog drugog autora, Gunthera Schullera, koji je u svojoj knjizi “The Swing Era” već bio otpočeo s ponovnom procjenom Caba Callowaya. Shipton, međutim, ide dalje od Schullera, opovrgava onu tvrdnju Dizzyja Gillespieja i Calloway kojega zahvaljujući Shiptonu upoznajemo značajan je glazbenik, puno više od tek “amatera,” svakako više od tek zabavljača ili, kako su neki drugi tada za Callowaya također govorili - “komercijalnog” glazbenika. Shipton nam otkriva glazbenika iza zabavljača.
Kad je swing razdoblje završilo, potkraj 40-ih godina, Cab Calloway je na neko vrijeme izgubio tlo pod nogama, a onda sâm sebe ponovno izumio. Nastupat će još četiri i pol desetljeća, nastaviti izvoditi “Minnie” i niz drugih pjesama koje su ga učinile jednim od Americi najdražih zabavljača, jednako popularnog i kod crnaca i kod bijelaca, stati i na daske Broadwaya, 1952., u produkciji Gershwinove opere “Porgy and Bess,” poći s njom na turneju cijelom Amerikom i evropskim zemljama; nastupiti opet na Broadwayu 1967. godine, u musicalu “Hello, Dolly,” sa isključivo crnačkom postavom glumaca; a 1980. godine gledali smo ga i na filmskom platnu, uz Johna Belushija i Dana Akroyda, u “Blues Brothers” i – Caba Callowaya i njegov refren “hi-de-ho” upoznaje jedna potpuno nova generacija. Za one koji ga samo otada znaju, Shiptonova knjiga je jedno zanimljivo štivo, ali zanimljivo i za onoga koji Callowaya dulje i bolje poznaje jer Shipton na njegov život i karijeru baca jedno novo svjetlo.
