Linkovi

Gorske kune se vraćaju u SAD


Gorske kune se vraćaju u SAD
Gorske kune se vraćaju u SAD

No, neke nove studije sugeriraju da bi taj oporavak mogao biti kratkog vijeka ako se zimski snijeg nastavi povlačiti ka sjeveru zbog globalnog zatopljavanja

Jedan od najrjeđih sisavaca u Sjevernoj Americi ponovno se može vidjeti u Sjedinjenim Državama. Biolozi su otkrili gorsku kunu – poznatu i po nazivu žderonja – na obroncima planina gdje nisu bile viđene već desetljećima. No, neke nove studije također sugeriraju da bi taj oporavak mogao biti kratkog vijeka ako se zimski snijeg nastavi povlačiti ka sjeveru zbog globalnog zatopljavanja.

Ako vam je dovoljna maskota, onda je legendarnu gorsku kunu u Sjedinjenim Državama vrlo lako naći: sportske ekipe bezbrojnih srednjih škola, desetaka koledža, te nekoliko sveučilišta, svojataju si nadimak 'wolverine'. No, ako želite vidjeti stvarnog žderonju u divljini, onda vam treba mnogo sreće. Usprkos činjenice da su ovi smeđi dugodlaki mesožderi jedni od najvećih pripadnika obitelji kuna, težine i do 15 kilograma, oni su isto tako i neskloni velikom isticanju. Biolozi koji ih proučavaju oslanjaju se na tehnologiju radijskog praćenja, te na lake letjelice i snowmobile u potrazi za svojim 'žrtvama'.

John Rohrer, biolog pri Nacionalnoj šumi Okagan-Wenatchee, koristi se i glavama uginulih srna ne bi li primamio stidljive žderonje: "U ovom zimskom okruženju, koje se nama čini tako surovo i negostoljubivo, gorske kune uživaju. To su, moram reći, najkarizmatičnije životinje od svih s kojima sam radio u karijeri, dakle više od 20 godina. Oni su toliko osobeni – svaki ima svoj vlastiti karakter, drugačije reakcije. Oni su pravi individualci. A, uz to su prekrasne životinje. Ustvari, sve u vezi s njima je zanimljivo."

Popisu svih tih osobina treba dodati i to da su iznimno rijetki. Izlovljavanje zamkama, te podmetanje otrovanih mamaca, više-manje je izbrisalo čitavu populaciju gorskih kuna u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država. No, u zadnje vrijeme, vraćaju se iz Kanade i ponovno zauzimaju svoja tradicionalna planinska staništa.

John Rohrer, uz pomoć kolege Scotta Fitkina, već šestu sezonu traga za žderonjama, postavljajući im zamamna jestiva u zamke. No, uspješno uhvaćeni žderonja je rijetka zgoda. Kad konačno bude neki od njih uhvaćen u zamku, pričvrsti mu se ogrlica s GPS-om i pusti ga se na slobodu.

Voditelj studije praćenja žderonja Keith Aubry potom može pratiti signale s tih ogrlica sjedeći za svojim radnim stolom, u uredu Znanstveno-istraživačke postaje Pacific Northwest, Šumske službe, u Olympiji, u saveznoj državi Washington. Aubry kaže da je oporavak gorskih kuna vrlo krhke prirode: "Populacije nisu guste, niti se ne razmnožavaju brzo. Dakle, situacija je vrlo nesigurna."

Aubry upravo o tome piše članak za jedan znanstveni časopis. Kaže da je globalno zatopljavanje najveća opasnost po gorske kune, zato što im treba dugotrajni snježni pokrivač ispod kojega će iskopati jazbinu za rađanje mladunaca: "Period do kojega ženka mora s mladuncima biti u jazbini, dok oni ne prestanu sisati, je sredina svibnja. Do tada joj treba snježni pokrivač preko jazbine. Ako se snijeg počne ranije topiti, jazbina se često uruši."

Situacija se još više komplicira rekreativnim aktivnostima ljudi upravo u poželjnim staništima gorskih kuna.

U prosincu prošle godine, američka Nacionalna služba za divlji svijet i ribe klasificirala je gorske kune kao kandidate za zaštitu zbog ugroženosti njihove vrste. Nekoliko skupina za zaštitu prirode poslalo je ovoj agenciji američke vlade peticiju da se gorsku kunu proglasi ugroženom vrstom, ali, kako sada stoje stvari, puna zaštite ove vrste trenutno nije moguća zbog potrebe korištenja resursa za druge mnogo hitnije slučajeve.

XS
SM
MD
LG