Linkovi

“Lijepo sam vam rekao!”

  • Jagoda Bush

Gore Vidal

Gore Vidal

“I told you so!” To je, 2006. godine, po objavljivanju memoara Point to Point Navigation, nastavka svojem Palimpsestu, bio odgovor tada 81-godišnjeg romanopisca, esejista, dramskog pisca,kritičara, komentatora, polemičara, američkog intelektualca Gorea Vidala na pitanje novinara časopisa Time, Richarda Lacaya: “[U vašim je memoarima puno razmišljanja o starosti i smrti.] Što biste željeli da budu vaše zadnje riječi?”

Izrekao je Vidal njih i ranije. “Tri najtužnije riječi u engleskom jeziku ? Joyce Carol Oates. Četiri najveselije? I told you so!”

Rekao je Vidal nama lijepo puno toga, u svojim knjigama, esejima, intervjuima... i ostavio nam cijelu riznicu duhovitih aforizama.

“Nije dovoljno uspjeti. Drugi moraju pasti”. “Svaki put kad prijatelj uspije, jedan mali dio mene umire”. “Narcisoidna osoba je netko tko izgleda bolje nego vi sami”. “Niti jedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno”. “O našem bismo planetu trebali razmišljati kao o živom organizmu koji napadaju milijarde bakterija čiji broj se podvostručava svakih četrdeset godina. Umire ili domaćin ili virus ili –umiru oba”. “Religijama se manipulira kako bi one bile u službi onih koji vladaju društvom, a ne obrnuto”. “Monoteizam je najgore zlo koje je moglo snaći ljudsku rasu”. “Pisac uvijek mora govoriti istinu (osim ako nije novinar)”. “Povijest nije ništa drugo nego tračanje prošlosti, s nadom da su tračevi istiniti”. “Pisanje beletristike postalo je svećenička rabota u zemljama koje su izgubile vjeru”. “Samo cmizdrimo ‘Gdje nestadoše veliki pisci’? Ja se s tugom pitam – gdje nestadoše čitatelji” ? “Ne postoji ništa takvoga kao homoseksualna ili heteroseksualna osoba. Postoje samo homo- ili heteroseksualni čini. Većina ljudi je mješavina impulsa, ako već ne navika i običaja.”

“Demokracija je, očito, mjesto na kojemu se održavaju brojni izbori... sa zamjenjivim kandidatima”. “Svaki Amerikanac koji se sprema kandidirati za predsjednika trebao bi automatski, po definiciji, biti diskvalificiran, za vijek vjekova”. “Do trenutka kad čovjek postaje predsjednički materijal, kupljen je već deset puta”. “Demokracija bi nam trebala davati osjećaj izbora, kao - sredstvo za ublažavanje bolova X i sredstvo za ublažavanje bolova Y. Ali i jedno i drugo su samo aspirin”. “Pedeset posto ljudi ne glasa, pedeset posto ljudi ne čita novine. Nadam se da se radi o istih pedeset posto”. “Današnje javne ličnosti ne znaju više same pisati svoje govore ili knjige, a ima dokaza i da ih ni čitati ne znaju više”. “Kako društva propadaju, tako i jezik propada s njima. Riječi se koriste kako bi prikrili, ne rasvijetlili naše postupke: grad oslobađamo tako što ga - razaramo.”

“U Sjedinjenim Državama postoji samo jedna stranka, Property Party... i ima dva desna krila: republikance i demokrate. Republikanci su malo gluplji, krući, dogmatičniji u svojem laissez-faire kapitalizmu nego demokrati, koji su privlačniji, ljepši i malo više korumpirani - do nedavna... i spremniji od republikanaca na manje ustupke i korekcije kad siromašni, crnci i anti-imperijalisti počinju izmicati kontroli. U biti, nema razlike između dviju stranaka.” “Sjedinjene su Države osnovali najpametniji ljudi u zemlji – nikad ih poslije više nismo vidjeli”. “Šesnaestog rujna 1985., kad je Ministarstvo trgovine objavilo da su Sjedinjene Države postale zemlja-dužnik, američko je carstvo propalo”. “Kako era televizije bude napredovala, Reaganovi će biti pravilo, ne iznimka. Biti idealan za televiziju, to je sve što predsjednik treba danas biti”. (Reagana je Vidal, koji je također bio kao stvoren za televiziju, posprdno i nazvao “Acting President”, a za Nancy Reagan je rekao “social climber”, rođena sa srebrnim ljestvama u ruci.) “Kad kažem predsjednik [to je izjavio 2009.], još uvijek mislim, mudro, tako vjerujem - [Franklin Delano] Roosevelt”. “Nikad ne propustite priliku za seks ili za pojavljivanje na televiziji”. “Imao sam, do svoje 25. godine, više od 1000 seksualnih veza, i s muškarcima i sa ženama; ništa posebno, kad se usporedi s aktivnošću jednog Johna F. Kennedyja ili Tennesseeja Williamsa.” “Stil, to je znati tko ste, što želite reći, a na sve drugo vam se živo fućka".

Gore Vidal, 1974

Gore Vidal, 1974

Prema toj definiciji, plodni i eklektični Gore Vidal, kroničar američke politike i života, bio je, isticano je bilo puno puta ovih dana, po njegovoj smrti (31. srpnja), apsolutni vladar stila, sofisticiran i zajedljiv u svojim proricanjima sudbine Amerike, kraja američke civilizacije (što je činio s izvjesnom dozom užitka), pada demokracije i uništenja okoliša, sofisticiran i zajedljiv i u svojem otporu da njega itko živ definira. Bez dlake na jeziku, Vidal je uživao u svojoj ulozi provokatora, dugogodišnjeg kritičara američke vanjske politike, političkog i književnog “troublemakera.” Vidal nije štedio nikoga. “Nije mu [Reaganu] baš jasna razlika između Medicija i Guccija; zna samo da Nancy nosi jednoga”. “Bilo tko tko pjeva o ljubavi i slozi i životu [John Lennon] opasan je za onoga tko pjeva o smrti, ubijanju i podjarmljivanju [Nixon]”. “Ako je Henry Miller često zvučao kao seoski idiot, to je zato što je, poput Whitmana,sâm bio i ostatak sela”. “Andy Warhole je jedini genij kojega znam čiji kvocijent inteligencije iznosi 60 bodova”. Godine 2008. rekao je: “Amerika trune i ne očekujte da je spasi predsjednik Obama”. Nešto kasnije: “Obama je nekompetentan. Bit će poražen na reizborima. Šteta, jer prvi je intelektualac kojega smo dobili za predsjednika u mnogo, mnogo godina. Nije dorastao, satralo ga".

Ni za svoje suvremenike Normana Mailera i Trumana Capotea, s kojima je sâm bio jedan od zadnjih iz generacije velikih književnika-istinskih celebrityja, Vidal nije imao ništa drugoga do trpkih komentara, zajedljivih rečenica. “Odličan karijerni potez,” komentirao je, 1984., smrt Trumana Capotea, “patološkog lažljivca”. “Capotea sam se istinski gnušao, kao što se gnušate neke odvratne životinje koja vam se u kuću uvukla”. Normana Mailera,točnije - njegove nazore o ženama, Vidal je usporedio s onima zloglasnog masovnog ubojice Charlesa Mansona. Otvoreni kritičar izraelskog tretiranja Palestinaca, Vidal je neokonzervativnog pisca Normana Podhoretza nazvao “izraelskim petokolonašem” (i sâm bio optužen za anti-semitizam), a konzervativnog komentatora Williama Buckleyja “pritajenim nacistom”. Gotovo zadnji od velikih pisaca modernog razdoblja koji je služio u Drugom svjetskom ratu, ogorčeni i glasni protivnik svih kasnijih ratova, od Vijetnama do Iraka, Vidal je bio duboko uvjeren da su Sjedinjene Države izdale svoje smjerne korijene, svoje prvotne blistave ideje, da bi postale imperijalna sila.

Tijekom više od 60 godina duge karijere, profinjeni cinik Gore Vidal svojom je razmetljivom duhovitošću i nekonvencionalnom mudrošću, svojim oštrim perom i oštrim jezikom, svojom otvorenošću i svojim prezirom za pop-kulturu i politiku, svojim, kako je to pisao Washington Post prije nekoliko dana, “slobodnim stavom prema svakoj vrsti seksualnosti, svojim dobro potkrijepljenim, dobro argumentiranim gnušanjem za ljubav, religiju, patriotizam i druge ‘svete krave’ ... dizao prašinu, uzbuđivao mnoge duhove, oduševljavao i razjarivao, u isto vrijeme".

Iz bogate, moćne i utjecajne političke obitelji, “aristokrat po temperamentu i rođenju”, Vidal je sa 13, 14 godina, kako je to rekao u intervjuu za New York Times, 1995. godine, želio biti političar (doživotni izolacionistički demokrat, dva puta će se kasnije i kandidirati, za Kongres, iz New Yorka, i za američki Senat, iz Kalifornije), ali znao da će biti pisac. Napisao je nekih 25 romana, od kojih su oni iz američke serije – Burr, Lincoln, 1876, Empire, Hollywood, Washington, D.C. – snažna prozna djela, vraćaju povijest Amerike njezinu narodu, humaniziraju događaje koji ga, u svojoj apstrakciji, zastrašuju. Uz povijesne, napisao je i nekoliko društvenih romana od kojih se ističu The City and the Pillar (1948.), u kojemu otkriva vlastitu homoseksualnost, Duluth te Myra Breckinridge (1968.), satira u obliku dnevnika na teme feminizma, transseksualnosti, američkog machisma. Napisao je dva memoara, spomenute Palimpsest i Point to Point Navigation, nekoliko uspješnih brodvejskih komada (njegov The Best Man je, 1960., bio nominiran za šest Tonyja), nekoliko televizijskih drama kao i niz holivudskih scenarija (Ben-Hur, Suddenly, Last Summer, The Best Man [1964.], Billy the Kid) te više od 200 eseja. Po mišljenju mnogih kritičara,Vidalova će reputacija i počivati više na esejima nego na njegovim romanima. Za masivnu zbirku “United States: Essays, 1952 – 1992”, Vidal je, 1993. godine, dobio National Book Award. Dugogodišnji Vidalov urednik u Randome House, Jason Epstein, priznao je jednom da je njegove eseje volio daleko više od njegovih romana i Vidala nazvao “američkom verzijom Montaignea”.

Mudrosti Montaignea Vidal se najviše i divio. I mašti Itala Calvina. Erudiciji i pronicavosti Edith Wharton i Henryja Jamesa. Mrzio je Thomasa Pynchona, Johna Bartha.

Lista Vidalovih odanih prijatelja, i zakletih neprijatelja, čita se kao “Who’s Who” njegova vremena – Jacqueline Kennedy i JFK (dok se, zbog svađe s Robertom, nije udaljio od, kako ju je sâm nazvao - “Svete obitelji”; Jackie i Al Gore bili su mu rođaci), Tennessee Williams, Eleanor Roosevelt, Harry Truman, Orson Welles, Greta Garbo, Elia Kazan, Federico Fellini, Rudolph Nureyev, Francis Ford Coppola, Anais Nin, Truman Capote, Norman Mailer, Jack Kerouac, Frank Sinatra, Marlon Brando, Paul Newman, Joanne Woodward, Mick Jagger, Bruce Springsteen, Jack Nicholson, Tim Robbins i Susan Sarandon, Hillary Clinton... Svi se oni i još mnogi, mnogi drugi, uz manje ili više detalja, uvijek iznenađujućih, spominju u Vidalovim tekstovima.

Gore Vidal je bio bogat i slavan. “Rušitelj konvencionalnih vrednota, vješt i upućen analitičar, arogantno zabadalo u svijest nacije, nezavisni um, u tradiciji Marka Twaina i H. L. Menckena”, kako nas sada podsjećaju neka ugledna američka pera, Vidal je za život vrlo dobro zarađivao - izazivajući vlast, a ne držeći je u svojim rukama. Iako je jednom rekao: “U srcu sam propagandist, strahovit mrzitelj, zagrižljiva osoba i dosadno zanovijetalo, samodopadno siguran da nema tog ljudskog problema koji ne bi mogao biti riješen kad bi ljudi jednostavno činili kako im ja savjetujem.” Svojim riječima, svojim umom, svojim aktivizmom i svojom spremnošću da uvijek govori otvoreno držao je svoju vladu odgovornom, izlagao sistem na čijem su čelu često bili ljudi koje je on poznavao iz prve ruke; kljucao po političarima, živima i mrtvima, rugao se religiji i pretjeranoj kreposnosti, vrijeđao suvremenike lijevo i desno i nikad nije zatajio u angažiranju i prosvjećivanju američke javnosti koja nije uvijek bila spremna na njegov vragoljasti, okretni intelektualizam.

“Sve u svemu, ne bih svoje stoljeće propustio ni za što na svijetu!”

“Izvana, na površini, doimao se kao hladan i ciničan, predviđajući hladnokrvno propast demokracije, Amerike, okoliša...ali u sebi je nosio melankoliju za izgubljenim svijetovima, razumom i primatom pisane riječi, za starim američkim shvaćanjem da sve krivo u ljudskom društvu može biti ispravljeno ljudskim djelovanjem”. (Hillel Italie, AP)
Vidal je jednom rekao i da bi volio da ga ljudi pamte kao “osobu koja je napisala najbolje rečenice svoga vremena”. Gerald Howard, Vidalov urednik u Doubledayu više od desetljeća, nazvao ga je ovih dana “zadnjim od poslijeratne generacije američkih književnih divova”, dodavši: “Svijet je upravo postao dosadnije mjesto [bez Gorea Vidala].”
XS
SM
MD
LG