Linkovi

“Gdje stoje: Američki predsjednici u očima glasača i povjesničara”


Rangiranje predsjednika omiljeni je hobi povjesničara. Ili, kako je to rekao politolog Clinton Rossiter (1917. – 1970.), “rejting predsjednika omiljeni je dvoranski sport povijesti sklonih Amerikanaca.” Počeo je 1948. godine, kad je časopis Life objavio rezultate prve ankete provedene u akademskoj zajednici. Proveo ju je povjesničar Arthur Schlesinger (1988. – 1965.), među 55 politologa, povjesničara i novinara. Prva tri mjesta zauzeli su, ovim redom: Abraham Lincoln, George Washington i Franklin Delano Roosevelt.

Šezdesetčetiri godine, i mnogo sličnih anketa, kasnije, Robert Merry - novinar (Wall Street Journal, Congressional Quarterly, National Interest) i washingtonski insajder - u knjizi “Where They Stand: The American Presidents In the Eyes of Voters and Historians”, ispituje sedam takvih anketa, počev od one Arthura Schlesingera, zaključno s anketom koju je, 2005. godine, proveo Wall Street Journal.

Ankete, ističe Merry, pokazuju izvanrednu dosljednost – ista trojka, Lincoln/Washington/Roosevelt -uvijek je na vrhu, jedino im se ponekad redoslijed mijenja; takva dosljednost, tijekom tolikih desetljeća, ne može biti tek igra slučaja. Za njom uvijek, nekim redom, slijede imena Woodrowa Wilsona, Thomasa Jeffersona, Andrewa Jacksona i Theodorea Roosevelta. Na dnu su uvijek ona Jamesa Buchanana, Calvina Coolidgea i Warrena Hardinga.

Povijest se ne mijenja, ali ono, kažu, što mi od nje želimo, to se mijenja. Tek što je donijela odluku o Thomasu Jeffersonu, recimo, ili Ulyssesu Grantu ili Harryju Trumanu, neki tekući događaj mijenja našu percepciju nekog prošlog događaja. A i neke reputacije mijenjale su se tijekom vremena. Prema jednoj listi koju su nedavno sastavili tea-party libertarijanci, Harding, koji je u svakoj anketi završavao na samom dnu, skočio je na prvo mjesto, a Lincoln, sa svojeg stalnog prvog mjesta pao je na dno popisa. Glavni kriterij te ankete, za izbor najboljih među predsjednicima, bio je smanjenje vladinih troškova i nacionalnog duga!

Zadaća rangiranja američkih predsjednika nije nimalo laka. Robert Merry vješto i stručno plovi kroz “44 nijanse sivoga.” Odlučivši se za jedan novi, više populistički pristup, Merry procijenjuje ankete i ocijenjuje mudrost kako dobrih poznavalaca, povjesničara, tako i običnih glasača – američkog naroda koji je upošljavao i otpuštao predsjednike tijekom dvjesto i više godina – te uspoređuje glasačka s akademskim mišljenjima. Najčešće se, tvrdi on, (ne)odobravanje i (ne)povjerenje glasača podudaraju s kasnijim visokim odnosno niskim rejtingom povjesničara. Osim kad je riječ o neizbježnoj “Velikoj trojci”, rezultati, među povjesničarima, iznosi Merry, uvelike variraju, ovisno o hirovima i fantazijama trenutka; općenito, čini se, glasači su bolji u prepoznavanju “veličine” predsjednika.

Ta dva izvora – povjesničare i biračko tijelo – Merry koristi da bi odgovorio na pitanje u naslovu njegove knjige -Where They Stand, Gdje stoje? I za bolje razumijevanje njihovog mjesta u povijesti, dijeli predsjednike u skupine: “Leaders of Destiny” - oni koji su uspjeli mijenjati politički krajolik zemlje i povesti je u novom smjeru (Washington, Jefferson, Andrew Jackson, Lincoln, Teddy Roosevelt i Franklin Delano Roosevelt, izabran četiri puta); “Split-Decision Presidents” – oni koji su imali uspješan prvi mandat i bili izabrani za drugi, s time da je drugi bio manje uspješan pa su za njima slijedili članovi protivničke stranke (među njima Woodrow Wilson, Harry Truman, Dwight Eisenhower, Richard Nixon, Bill Clinton); te “Utter Failures” – oni koji su potpuno zatajili, totalni promašaji (Millard Fillmore, Andrew Johnson, James Buchanan, Franklin Pierce). Uz te tri, Merry još opisuje i tri podgrupe: pod “Near Greats” stavlja “gotovo velike” – Jeffersona, Jamesa Polka, Trumana); pod “War Presidents” – “ratne” predsjednike Jamesa Madisona, Williama McKinleyja, Lyndona Johnsona; a među one čiji ugled naizmjence raste i pada ubraja Ulyssesa Granta, Grovera Clevelanda i Eisenhowera.

Merryjev zlatni standard predsjednik je koji osvaja dva mandata i onda vlast predaje nasljedniku iz iste stranke. Njih Merry naziva “three-termers,” oni sa tri mandata (dva su sami služili, a treći je od njih preuzela njihova stranka). To su, po riječima Merryja, “najviše jele u sumi američke povijesti, koje se dižu iznad svih drugih i služe kao smjerokazi... takvi su nas vodili kroz više od petinu naše povijesti.” To su svi iz prve skupine “Lidera sudbine” te James Madison, James Monroe, William McKinley i Ronald Reagan.

George Washington je osigurao da Ustav bude prihvaćen kao vladajuća povelja i odredio je stvarni sadržaj i opseg ureda predsjednika. Lincoln je spasio naciju od raspada i oslobodio robove. Franklin Delano Roosevelt je održavao povjerenje javnosti u liberalnu demokraciju u vrijeme kad su mnogi sumnjali u njezinu održivost. Teddy Roosevelt je zaslužan za osnivanje Interstate Commerce Commission (ICC), agencije za reguliranje željeznica, kasnije i kamionskog prometa, i za donošenje zakona za sigurnost hrane i lijekova.

Jednomandatni predsjednici, zaključuje Merry, obično su manje uspješni (Carter, Benjamin Harrison); izuzetak čini James Polk, koji je započeo rat s Meksikom i od Amerike napravio transkontinetalnu silu. Polk je, ističe Merry, jedini jednomandatni predsjednik koji se ikada pojavio na popisu 10 najboljih predsjednika (Robert Merry je ranije i napisao biografiju Polka, “najmanje poznatog važnog predsjednika SAD-a).

Da je više žena ili pripadnika manjina sudjelovalo u anketama koje Merry analizira, Polkovo bi mjesto bilo niže – bio je robovlasnik i započeo ničim provocirani rat s Meksikom; i Jackson bi na rang-listi skliznuo zbog svoje politike protjerivanja Indijanaca na rezervate.

Veličina Lincolna ili Franklina Delanoa Roosevelta dijelom proizlazi iz činjenice da su odgovarali na popularne društvene pokrete – abolicionistički, za razdoblja Građanskog rata, i radnički, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Bi li Lincoln bio veliki predsjednik i da nije bilo Građanskog rata? Bi li Teddy Roosevelt bio jos bolji vođa da je sudbina htjela da bude jedan od “ratnih predsjednika”? Čelnici dolaze i odlaze, a sudbina, piše Merry, ostaje stalni igrač u velikoj igri koja se zove politika.

Povijest je naklonjena tek rijetkima. Harry Truman se nije kandidirao za reizbor 1952. godine , od srama što je bio tako nepopularan. Ali u roku od samo 10 godina, ističe Merry, Truman će se penjati na sve viša i viša mjesta u anketama zbog svojih izvanrednih dostignuća tijekom prvoga mandata – Marshallovog plana, Trumanove doktrine, spašavanja Zapadne Evrope od komunizma, poticanja na osnivanje međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda, shvaćanja da je odluka o bacanju atomske bombe na Japan moguće spasila živote milijun američkih vojnika i.... Trumana se danas stavlja na sedmo, osmo mjesto popisa najvećih američkih predsjednika!

Merry za instituciju ureda američkog predsjednika piše da je “djelo genija.” Rezultat Ustavne konvencije 1787., ured je, u vrijeme monarhija, bio nova i radikalna ideja, bez presedana. Alexander Hamilton je zagovarao ideju doživotnog predsjednika; drugi su željeli da predsjednik SAD-a bude “privjesak” zakonodavne grane. Kompromis je bio – moćno predsjedništvo ovisno o ustavnoj regulativi koja osigurava ravnotežu među ovlastima vlade, Kongresa i Vrhovnog suda. Ured je preživio više od 200 godina i postao uzor mnogim drugim zemljama.

Predsjednički su izbori, piše Merry, u biti referendumi. Presuda naroda onome čiji prvi mandat završava ili njegovom nasljeđu nakon odslužena dva. Najbolji pokazatelji biračkih rezultata, vjeruje on, ključevi su, njih trinaest, koje su, prije tri desetljeća, formulirali politolog Allan Lichtman i novinar Ken DeCell. Među njima – ekonomski rast, kontrola Kongresa, domaća i vanjska politika, pomanjkanje skandala i društvenih nemira. Od trinaest, Barack Obama ima devet na svojoj strani. Ali Merry ne vidi predsjednika Obamu kao novog “Leader of Destiny” (u svojim mračnim predviđanjima za Obamu, Merry propušta istaknuti ekonomski kaos i rat u Iraku koje je naslijedio od svojeg prethodnika). Jedna izjava Baracka Obame, međutim, bila je ta koja je inspirirala Roberta Merryja na pisanje knjige “Where They Stand: The American Presidents In the Eyes of Voters and Historians”: “Radije bih bio istinski dobar jednomandatni predsjednik nego osrednji dvomandatni predsjednik.”
XS
SM
MD
LG