Prošlog ponedeljka u našoj televizijskoj emisiji emitirali smo video-zapis, i na našoj web-stranici objavili tekst, o "Putnicima slobode," velikom broju mladih Amerikanaca, bijelaca i crnaca, koji su vjerovali u jednakost svih ljudi, bez ozbira na boju kože. Da podsjetimo, prva grupa "Putnika slobode" je prije 50 godina autobusom iz Washingtona krenula na jug Sjedinjenih Država, u savezne države u kojima su segregacijski zakoni, zakoni o odvajanju bijelih i crnih na javnim mjestima, u školama, restoranima, na autobuskim i željezničkim stanicama i u autobusima i vozovima na linijama između američkih saveznih država bili na snazi. Ti hrabri mladi ljudi, ukupno ih je bilo i putovalo autobusima od grada do grada preko 400, bili su fizički napadani, hapšeni, zatvarani. Mnogi od tadašnjih "Putnika slobode," ovog maja, 50 godina stariji, ponovo su autobusima krenuli cestama i gradovima kroz koje su nekada prošli. Sa njima su bili i mnogi sadašnji studenti da iz prve ruke čuju i dožive vrijeme kada je bila potrebna velika hrabrost i odlučnost biti, ovisno o boji kože, na zakonom zabranjenom javnom mjestu i objektu.
Zajedničko putovanje, takođe iz Washingtona, počelo je jednom od pjesama koje su 1961. godine pjevali tadašnji "Putnici slobode". Studenti, njih 40, pobjednici su konkursa za najbolji pismeni rad o značenjima i porukama putovanja od prije 50 godina.
Za, recimo to tako, originalne "Putnike slobode" pjesma je bila ono što ih je hrabrilo da istraju, da istrpe fizičke napade, raznorazna maltretiranja, hapšenja.... jer su su se usudili na građanski neposluh, usudili na suprotstavljanje segregacijskim zakonima.
Doaa Dorgham, studentkinja iz Sjeverne Karoline, inače Palestinka po roditeljima kaže:
„Priča o "Putnicima slobode" je vrlo snažna, upečatljiva. To je priča o snazi nenasilja, djelotvornosti mirnih prosvjeda. I ako protest „Putnika slobode“ od prije 50 godina uporedite sa onim što se sada dešava na Srednjem Istoku, sa mirnim revolucijama koje predvode mladi, ja mislim da su upravo američki „Putnici slobode“ bili i jesu primjer mnogim nenasilnim prosvjedima.“
Marciela Aquilar, studentkinja iz savezne države Wisconsin, je iz porodice nekadašnjih ilegalnih useljenika. Aktivistkinja je pokreta za legalizaciju useljeničkog statusa dugogodišnjih ilegalnih imigranata. I ona u pokretu „Putnika slobode“ nalazi podsticaj za danas, za novi oblik aktivizma:
„Mislim da bi naš pokret, pokret mladih usljenika, mogao pokušati sa mirnim prosvjedima. Pokušati mirnim građanskim neposluhom podstaknuti brže rješavanje statusa ilegalnih useljenika.“
Rekosmo, sa nagrađenim studentima, u autobusu koji je vozio rutom od prije 50 godina, bilo je više prvih „Putnika slobode.“
Jedna od njih je Joan Mulholland, 1961. godine hrabra studentinja, hapšena i zatvarana jer se usudila stupiti u prostor određen samo za crnce.
„Veliko zadovoljstvo je znati da smo istrajali i uspjeli doprinijeti promjenama.... vidjeti koliko su se od tada do danas stvari promijenile.“
Charles Reed, student iz Virginie, divi se hrabrosti, istrajnosti nekadašnjih „Putnika slobode“ i ističe:
„Sada po svim dijelovima Sjedinjenih Država putujemo bez straha, bez zebnje. Kad su oni putovali saveznim državama američkog juga, bilo je to putovanje sa strahom u srcu.“
Dion Diamond ponosan je na to što su on i više od 400 nekadašnjih „Putnika slobode“ postigli. Naime, krajem 1961. godine, tadašnja vlada Sjedinjenih Država donijela je uredbe kojima se zabranjuje segregacija, odvajanje crnih i bijelih, na autubuskim i željezničkim stanicama i autobusima i vozovima koji služe prevozu putnika na linijama koje povezuju dvije ili više američkih saveznih država.
Gospodin Diamond jednostavno i kratko kaže:
„Promijenili smo stvari, zaista jesmo... Kažem to sa skromnošću, ali i ponosom.“
