Linkovi

Elie Wiesel: Bez intervencije Washingtona, Pariza i Londona, rat u Bosni ne bi prestao

  • Amra Alirejsović

Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir, humanista

Kada je rat u BiH počeo, jedan od najistaknutijih i najglasnijih među onima koji su pozivali da se nešto učini da se zaustavi krvoproliće, bio je dobitnik Nobelove nagrade za mir, aktivista i humanista Elie Wiesel. On je već 1992. i 1993. godine pozivao tadašnju američku administraciju da poduzme akciju i zaustavi krvoproliće u Bosni i Hercegovini. O svojim osjećanjima danas, 20 godina kasnije govorio je u eksluzivnom razgovoru za Glas Amerike.

Preživio je holokaust, u Auschwitzu i Buchenwaldu izgubio je majku, jednu od sestara i oca. Elie Wiesel dobro zna šta znače rat, patnja, gubitak i preživljavanje. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. i humanista, cijeli je život posvetio zalaganju za Izrael, sovjetske jevreje, nestale u Argentini, izbjeglice iz Kambodže, Kurde, žrtve gladi i genocida u Africi, žrtve aparthejda u Južnoj Africi i žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Na početku rata, otišao je u Srbiju i Bosnu.

Uvijek sam bio dirnut žrtvama i njihovim obiteljima. Užasno me je pogađalo ponašanje lidera. Svi su mi lagali. Svi predsjednici tamo su mi lagali. Negirali su tragediju i činjenicu da je bošnjački narod patio. Očekivali su da im vjerujem, ali nisam. Kada sam se vratio, počeo sam govoriti ljudima šta se dešava, pisao sam članke u novinama, pojavljivao se na televiziji, pokušavajući da pomognem Sarajevu i njegovim stanovnicima.

Na samom početku rata u Bosni, Elie Wiesel je bio jedan od prvih koji su pozivali tadašnje američke predsjedike George HW Busha i Billa Clintona, da poduzmu akciju i zaustave krvoproliće.

Najvažnija stvar je da sam na otvaranju holokaust muzeja u Washingtonu rekao predsjedniku Clintonu da sam bio u Sarajevu, rekao sam mu šta sam vidio. I rekao sam mu da moramo nešto učiniti kako bi zaustavili krvoproliće. Kasnije mi je Bill Clinton rekao da je to imalo utjecaja i dovelo do razlike. To je možda jedini trenutak u mom životu da su moje riječi imale težinu. Clinton mi je rekao da je to izmijenilo američku politiku.

Krajem 1992. se, između ostalih, sastao sa Karadžićem i Miloševićem.

Pokušali su me ubijediti da su na dobroj strani, ali sam znao da nisu. Stoga smo imali veoma teške razgovore, osobito sa Karadžićem. Pokušao me je ubijediti da je dobar psihijatar i pjesnik, ali mu nije uspjelo. Svi smo znali i ko je Milošević. Oni su imali moć da zaustave rat. Ali nije samo njihova greška. Svijet nije imao volju da taj rat zaustavi. Moja uloga je bila, ne samo da ih pokušam uvjeriti da im svijet neće oprostiti, već da pokušam uvjeriti lidere u svijetu, osobito u Francuskoj i ovdje u Sjedinjenim Državama, da trebaju intervenirati. Bez intervencije Washingtona, Pariza i Londona, rat ne bi prestao. Na sreću, imao sam sastanak sa predsjednikom Clintonom, i to je pomoglo. Ne kažem da je to bila jedina stvar koja je zaustavila rat u Bosni, ali je zasigurno u tome pomogla.

Prethodni američki predsjednik, George HW Bush, kojeg je gospodin Wiesel dobro poznavao, nije bio voljan išta poduzeti.

Rekli su: Radimo sve što možemo. Nisu rekli: ne radimo ništa, već radimo sve što možemo. Ali su isto tako rekli: Bosna je daleko, u Evropi je, to je situacija u Evropi, stoga je na evropskoj zajednici da uradi sve što može da zaustavi rat. Clintonova administracija je imala i pozitivan i negativan odgovor. Negativna reakcija je bila da je bilo lakše ništa ne uraditi. Osobito jer se radilo o mladom predsjedniku koji je tek preuzeo dužnost. Siguran sam da je imao mnogo savjetnika koji su mu govorili da je bolje ništa ne raditi, da je bolje čekati i da će rat sam prestati. Bill Clinton ima sposobnost da zna pažljivo slušati druge, i to je bio trenutak promjene. Jednom me je pozvao u Washington i zajedno smo održali press konferenciju. Rekao mi je da sam mu potreban da utječemo na Senat da odobri pomoć za Sarajevo. To je bila veoma tužna situacija, ali sa veoma sretnim završetkom.

Elie Wiesel je tokom posjete BiH krajem 1992. posjetio zatvornike teško ponižavane i maltretirane, što je, kako kaže, bilo jako teško iskustvo za njega. Kao aktivista i humanista, on, kako sam kaže, radi sve što može i kada god može, kako bi se borio protiv poniženja. Formiranje tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, je bila upravo njegova ideja. Glavni i osnovni cilj: pravda.

Sve što sam želio je da oni odgovorni za zločine barem budu izloženi cijelom svijetu da ih vidi i prosudi. Cijeli svijet je tamo donosio sud o kriminalcima. To su bili moja nada i gotovo moj ideal, i tako je bilo i učinjeno.

Međunarodna intervencija u Bosni međutim nije odmah uslijedila. Međunarodna zajednica je čekala. Profesor Wiesel smatra da je akciju trebalo poduzeti odmah.

Odmah bi zaustavio rat. Što znači da bih odmah intervenirao. Odmah bi poslao vojne jedinice da zaustave ubice. Ne bih ubicama dao drugu šansu.

Rat u Bosni je teško zaboraviti. Za mnoge koji ga se sjećaju, osjećanja su često pomiješana.

O Bosni govorim sa melanholijom. Toliko bih volio da mogu sada ponovo otići u Bosnu i vidjeti Sarajevo i hodati istim ulicama kojima sam tada hodao, vidjeti to sve i biti sretan. Želim čuti dobre vijesti o Bosni, o studentima i profesorima, o ljudima sa kojima sam i dalje blizak, kaže za naš program profesor Wiesel.

84-godišnji Elie Wiesel je autor više od 50 knjiga. Osim Nobelove nagrade za mir, dobitnik je američke predsjedničke medalje slobode, zlatne medalje američkog Kongresa, a sa suprugom Marion je osnovao i fondaciju Elie Wiesel Foundation for Humanity, čija je misija boriti se protiv netolerancije i nepravde putem međunarodnog dijaloga i programa za mlade koji promoviraju razumjevanje i jednakost.

Pogledajte:

XS
SM
MD
LG