Linkovi

Društveni i kulturni fenomen zvan “Tailgating,” stara američka tradicija

  • Jagoda Bush

Društveni i kulturni fenomen zvan “Tailgating,” stara američka tradicija

Prema Stephenu Linnu, autoru knjige “The Ultimate Tailgater’s Handbook,” društveni i kulturni fenomen zvan “tailgating” “vrhunska je američka razonoda u kojoj se spajaju automobili, sport i hrana,” – uglavnom pivo i barbecue, i jedno i drugo u golemim količinama. Počinje nekoliko sati (ponekad i nekoliko dana) prije utakmice, nastavlja nerijetko i za vrijeme, svakako poslije nje

Izraz “tailgating” ima nekoliko značenja: vožnja preblizu kola pred sobom, što nije pametno, jer upravo takav način vožnje, “naljepljeno” na auto ispred sebe, razlogom je otprilike trećine stražnjih sudara; kupovina ili prodaja vrijednosnih papira koju broker obavlja na temelju naloga klijenta, usluga za koju, naravno, zaračunava određenu proviziju, ali onda istu transakciju odmah sprovodi i na svom računu, što nije protuzakonito kao “front-running,” recimo, ali od brokera nije ni lijepo jer koristi se pri tome znanjem klijenta, nešto kao insajderska informacija; i - imati piknik, na parkiralištu stadiona i drugih sportskih arena. Ovo zadnje je i značenje koje nas u ovoj priči zanima.

“Tailgating” potječe od izraza “tail-gate” – stražnja ograda kamiona za spuštanje, odnosno stražnja vrata automobila. Oni koji sudjeluju u “tailgatingu” okupljaju se, dakle, za piknik ili zabavu, kraj otvorenih stražnjih vratiju parkiranih vozila jer u njihovom prtljažniku nalaze se piće, hrana i sve drugo što je potrebno da bi zabava bila dobra. Povod za “tailgating” obično je neka utakmica, najčešće nogometna, tipično, ali ne nužno, “college football,” ali može i košarkaška, hokejaška, bejzbolska, ili automobilska ili konjska utrka, a to može biti i neki ne-sportski događaj, poput rock-koncerta.

Prema Stephenu Linnu, autoru knjige “The Ultimate Tailgater’s Handbook,” društveni i kulturni fenomen zvan “tailgating” “vrhunska je američka razonoda u kojoj se spajaju automobili, sport i hrana,” – uglavnom pivo i barbecue, i jedno i drugo u golemim količinama. Počinje nekoliko sati (ponekad i nekoliko dana) prije utakmice, nastavlja nerijetko i za vrijeme, svakako poslije nje.

Aktivnost se često povezuje s pojavom i razvojem automobila, ali povjesničari kažu da je ona puno starijeg datuma i navode 21. srpnja 1861. godine, kad su vatrene pristaše Unije, i “vojske Sjevera,” napunile hranom i pićem piknik-košare i pohrlile u Manassas, mjesto u saveznoj državi Virginia, oko 45 kilometara zapadno od Washingtona, da bi s vrha jednog brda pratile i povicima “Go Big Blue!” bodrile vojnike Unije u prvoj velikoj bitci (Battle of Bull Run) američkog građanskog rata. Ideja dobra, složit će se mnogi, ali trenutak krivi, budući da ratovanje općenito ne smatramo jednim od gledateljskih sportova. Ipak, za one koji su bitci nazočili, bilo je tog dana i puno napetosti i puno uzbuđenja i puno druženja. I da se poslužimo sportskim jezikom – pobijedila je ekipa Juga, potukla svoje protivnike sa Sjevera, čime je, moglo bi se reći, postavljen presedan za buduće okršaje s neočekivanim rezultatima.

Drugi povijesni događaj koji je odigrao ključnu ulogu u stvaranju tradicije “tailgatinga” odigrao se nekoliko godina kasnije, 1866. godine. Charles Goodnight, rančer, poduzetnik i bon vivant iz Teksasa, riješio je gorući problem kaubojskog načina života tako što je teretna kola Studebaker, koja je koristila američka vojska, pretvorio u prvi “chuck wagon,” kola s poljskom kuhinjom. Dizajn je bio jednostavan, kompaktan i trajan. Potpuno opremljena mobilna kuhinja Charlesa Goodnighta ne razlikuje se, zapravo, puno od one današnjih “tailgatera.” Činjenica da Goodnight nije predvidio satelitski “uplink,” pravda ga Linn, ništa ne oduzima od njegova doprinosa.

Pojava automobila samo je demokratizirala “tailgating,” a popularnost “station wagona,” karavana, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, dala je toj aktivnosti ime, a pružila i “platformu” za tu sve popularniju praksu Amerikanaca. Prenosivi roštilji na plin, prenosni hladnjaci, satelitski tanjuri (zujanje koje dopire s mnogih mjesta na parkiralištu potječe od generatora, pa se program pred utakmicu, a i sama utakmica, mogu gledati na velikom ekranu televizora ugrađenog u vlastito vozilo za rekreaciju, uz pivo, barbecue, s prijateljima, u udobnim, sklopivim stolicama, složenima lijepo u polukrug iza automobila, pod suncobranima ili pod tendom, u slučaju da kiša pada)... sve je to uvelike podiglo standard “tailgatinga,” ali ono što je vrijedilo prije nekih 150 godina, vrijedi i danas – druženje, uživanje u sportskoj igri, zabava. Prilika da se, prije ulaska na stadion, s prijateljima povede živahna diskusija na temu utakmice, da se slavi vlastita ekipa i za nju navija, ali prema jednoj anketi, čak 30% “tailgatera” nikad nogom ni ne kroči unutar stadiona. Za mnoge, utakmica je samo izlika za “tailgating,” za društveno okupljanje izvan stadiona.

Uz teorije povjesničara o njegovim korijenima, postoji i nekoliko drugih koje objašnjavaju nastanak tradicije suvremenog “tailgatinga.” Neki kažu – sve je počelo 1869. godine, s prvom “college football” utakmicom između ekipa Rutgersa i Princetona. Drugi – da je tradicija počela 1904. godine, s jednom utakmicom između Harvarda i Yalea na koju su navijači odlučili poći privatnim vlakom, a kad ih je taj iskrcao na željezničkoj postaji, trebalo je do stadiona još dobro i pješke potegnuti. Stigavši gladni i žedni, za iduću su se utakmicu bolje pripremili – ponijeli sa sobom pune piknik-košare. Treći kažu – “tailgating” je rođen u Green Bayu, u Wisconsinu, 1919. godine, kad su Green Bay Packers bili formirani. Farmeri su uz rub nogometnog igrališta parkirali svoja pick-up vozila, spustili stražnje ograde, to su im bila i sjedala, i jedući ono što su sa sobom ponijeli, uživali u prvoj utakmici. Bilo kako bilo, “tailgating” je postao integralni dio subotnjih poslijepodneva u cijeloj zemlji. A druženje - najbolji dio svakog “tailgatinga,” zdrava zabava za cijele obitelji. Osim u slučaju “Deadhead zajednice,” fanova kalifornijskog sastava Grateful Dead i njegovih brojnih reinkarnacija; među najvjernijim “Deadheadsima,” “tailgating” je postao i više od samo zabave, postao nešto poput putujuće predstave i prilika za prodaju razne robe i proizvoda, sa ciljem financiranja karata za idući koncert i kupovine benzina do drugog mjesta, kako bi se “on the road,” prateći bend, moglo ostati tjednima, mjesecima. Majice, naljepnice, ručno izrađeni nakit... hrana, uglavnom vegetarijanska, kao i neke zabranjene “delicije” poput “hash brownies” i “ganja gooballs.”

Ali kad je riječ o “tailgate” zabavi uz održavanje koncerta, nitko valjda ne organizira bolju od “Parrotheadsa,” vjernih fanova Buffetta, ne, ne Warrena, nego Jimmyja. Zujanje koje tada dopire s parkirališta sasvim sigurno je od mješalica, na baterije najčešće, jer jedna od glavnih aktivnosti je – miksanje margarita. Parkiralište tada postaje – tropska fantazija... Polutke kokosovog oraha često čine gornji dio inače vrlo oskudne odjeće na ženama (ali i ne samo na ženama), refreni Jimmyjevih pjesama (o plažama, barovima, bijegu na neki od egzotičnih otoka) pjevaju se u zboru, s manje ili više sloge i sklada, ali uvijek zdušno i iz petnih žila... nije bitno, dolazi se zbog druženja i da bi se zaboravilo na ostatak svijeta.

Bilo koncert, bilo utakmica... “tailgating” je, za one koji idu pod kolektivnim imenom “Tailgation,” način zabave s obitelji i prijateljima, ali i sa strancima koji brzo postaju prijatelji, pa makar i na pola dana. I dok mnogi nikad ne prošeću vlastitim susjedstvom, tijekom jednog poslijepodneva “tailgatinga” ti isti prođu kroz tisuće privatnih “dvorišta,” bez ograda – pozdravlja se, odzdravlja, razmjenjuju priče, prognozira, u atmosferi prijateljskog suparništva, rezultat utakmice i analizira svaki detalj, jednom kad je ona završila, sklapaju, uz hamburger i pivo, nova poznanstva, obnavljaju stara. “Tailgating” je “4-F party” – Family, Friends, Fans & Food. Svoj bezrezervni i svesrdni i redoviti doprinos “tailgatingu” daje, svake godine, više od 20 milijuna Amerikanaca.

XS
SM
MD
LG