Linkovi

“Dirty Jeans & Mudslide Hymns” još jedna zbirka evokativnih pjesama Johna Hiatta

  • Jagoda Bush

“Dirty Jeans & Mudslide Hymns” još jedna zbirka evokativnih pjesama Johna Hiatta

“Dirty Jeans & Mudslide Hymns” još jedna zbirka evokativnih pjesama Johna Hiatta

Nekome će njegove o autima i vlakovima biti najdraže, druge će privući one zloslutnog, kobnog tona; trećima će odgovarati nježne ljubavne

John Hiatt je ikonska figura na Americana sceni, jedan od njenih najtalentiranijih i najtrajnijih skladatelja. Americana Music Association dodijelila mu je, 2008. godine, nagradu za životno djelo, za skladanje. Za nagradu Grammy bio je nominiran nekoliko puta. Ima legiju vjernih štovatelja. Upravo je izdao novi solo album, svoj dvadeseti: “Dirty Jeans & Mudslide Hymns.”

John Hiatt je, tijekom svoje gotovo četiri desetljeća duge karijere, u kojoj je bilo i uspona i padova, bio dočekivan i pozdravljan riječima “sljedeći Bob Dylan, sljedeći Elvis Costello,” uglavnom zbog njegovih pismenih tekstova i zbog njegovog ciničnog stava prema svijetu.

Prvi je album – “Hangin’ Around the Observatory” - objavio 1974. godine. Prekretnica za Hiatta bio je onaj iz 1987. – “Bring the Family,” na kojemu je i ona njegova možda najpoznatija – Have A Little Faith In Me. Obrađivali su je mnogi drugi. Zadnjih desetak godina posebno je plodan; svoje najbolje albume, njih sedam, dao je nakon 2000. godine.

Sve skupa - 20 albuma, neki električni, neki mahom akustični, svi su mu donosili poštovanje kritičara, fanova i kolega. Među onima koji su Hiattove skladbe uvrštavali u svoje repertoare – Dylan, Bonnie Raitt, Clapton, B. B. King, Buddy Guy, Willie Nelson, Linda Rontstadt, Jimmy Buffett, Iggy Pop, Emmylou Harris, Aaron Neville... i lista se nastavlja.

U jedanaest pjesama na albumu “Dirty Jeans & Mudslide Hymns” (New West Records), 58-godišnji Hiatt, rodom iz Indijane, pjeva o, kako sam kaže, mjestima, gradovima, zemljama... iako već 40 godina živi u Nashvilleu i rijetko ga napušta. Osim kratkog perioda koji je proveo u južnoj Kaliforniji, prije više od četvrt stoljeća. Toj se temi vraća u onoj pod naslovom Adios to California.

Naratori pjesama na Hiattovom albumu znaju da je život bio bolji nekada. Hiatt je pun prezira prema sadašnjosti, ali joj se ne ruga; jednostavno, pjeva otvoreno i iskreno, bez sarkazma. Čak i kad proklinje mjesto, kao u Damn This Town, prvoj albuma, ljut je jer prisiljen je napustiti ga, ali to nije ni njegova volja ni njegova želja...

U zadnjoj albuma - When New York Had Her Heart Broke – Hiatt se na dirljiv i dostojanstven način prisjeća događaja 11. rujna, prije deset godina.

Hiatt sebe uvijek okružuje talentima. Na albumu “Bring the Family,” to su bili Ry Cooder, basist Nick Lowe i bubnjar Jim Keltner. Osim u Cooderovom, bio je Hiatt i u društvu drugih istaknutih gitarista, Davida Immerglücka, Sonnyja Landretha, Luthera Dickinsona.

Na ovom albumu s njim je opet bend koji ga je pratio i na njegovom zadnjem - “The Open Road” - Kenny Blevins, na bubnjevima, basist Patrick O’Hearn i gitarist Doug Lancio. Kevin Shirley je producent albuma.

Hiatt je uvijek gajio posebnu ljubav prema cesti, kretanju, posebnu sklonost prema automobilima. Prošlogodišnji “The Open Road” je samo jedan od primjera; Hiatt je, ne zaboravimo, i autor takvih klasika kao što su Riding With the King, Drive South, Tennessee Plates...

U jednoj na ovom albumu, Hiatt s ljubavlju i ponosom pjeva o američkom automobilu. Hvali luksuznu, muskuloznu Buick Electru 225 (General Motors), koju je sâm vozio krajem 70-ih, dok je živio u južnoj Kaliforniji. Rock često prati TV-reklame; Hiatt je sada u jednoj TV-reklami našao inspiraciju za svoju Detroit Made...

“Dirty Jeans & Mudslide Hymns” klasični je, pouzdani i vjerodostojni John Hiatt – miješaju se ritmovi bluesa i soula, uz malo countryja, tu i tamo nagovještaj Tex-Mexa, pravu dozu rock-and-rolla, kad treba. Hiatt je vješti i nadareni pisac songova i priče su mu, kao i uvijek, izvanredne - njegove opservacije o stanju Amerike i životu, pjesme na teme ljubavi, gubitka, slatkih i gorkih suza, wanderlusta... doma, bijega od doma i vraćanja. I uvijek je u njima blago autoironičnog humora. Hiatt je opčinjen ljepotom svijeta, ali istodobno oštrim okom (i perom) bilježi grube realnosti života. Ovaj put, moguće je, doslovno, “suditi knjigu po koricama” – na prvoj strani popratne knjižice, Hiatt na fotografiji ima široko nasmijano lice; na zadnjoj, gotovo duplikat iste fotografije, ali s lica je nestao svaki trag osmjeha.

Nekome će njegove o autima i vlakovima biti najdraže, na albumu “Dirty Jeans & Mudslide Hymns;” druge će privući one zloslutnog, kobnog tona; trećima će odgovarati nježne ljubavne, kao Till I Get My Lovin’ Back...

Glazba Johna Hiatta postala je jednako udobna kao par starih traperica. I baš kao dobre, stare traperice, Hiatt traje dalje!

XS
SM
MD
LG