Linkovi

Dean Porter: Bliži se 50. obljetnica Meštrovićeve smrti, trebali bismo je dostojno obilježiti!

  • Jagoda Bush

Jedna od skulptura Ivana Meštrovića na kampusu Sveučilišta Notre Dame, Christ and the Samaritan Woman at Jacob's Well (Krist i žena Samaritanka na Jakovljevu zdencu)

Jedna od skulptura Ivana Meštrovića na kampusu Sveučilišta Notre Dame, Christ and the Samaritan Woman at Jacob's Well (Krist i žena Samaritanka na Jakovljevu zdencu)

“Meštrović je na Notre Dame donio umjetnost... taj mali čovjek, s beretkom na glavi, koji je pušio cigarete bez filtera... bio je istinska ikona Notre Dame kampusa," kaže Dean Porter, slikar, bivši redovni profesor na tom sveučilištu te kustos i direktor Notre Dame Snite Museum of Art u kojemu se nalazi oko 300 Meštrovićevih djela

“Ivan Meštrović je bio taj koji je umjetnost doveo na sveučilišni kampus, to je, po mojem mišljenju, bila najveća stvar koju je on učinio za Notre Dame, on je umjetnost doveo u prvi plan. Bila je umjetnost, naravno, prisutna na našem kampusu i prije Meštrovića, ali on je bio njen prvak, on je umjetnost ovdje doveo na dotad neviđenu razinu, ništa slično nije postojalo u prethodnih 113 godina postojanja Notre Damea. Kako je jednom prilikom rekao jedan naš profesor, ‘ako će se, tisuću godina od danas, pamtiti ijedan profesor Notre Damea 20. stoljeća, onda će to biti Ivan Meštrović.’ Smatram da je to točno!”

Riječi Deana Portera, slikara i bivšeg redovnog profesora na odsjeku Notre Damea za umjetnost, povijest umjetnosti i dizajn, koji je 37 godina proveo na čelu University of Notre Dame Snite Museum of Art, prvo kao glavni kustos, a onda i njegov direktor. S tog se mjesta u mirovinu povukao prije desetak godina, ali i dalje je aktivan kao umjetnik, a i kao konzultant mnogim drugim muzejima i umjetničkim zbirkama.

Iako “Maestra,” kako su Meštrovića zvali, na svoju veliku žalost, nije imao prilike osobno upoznati, jer na Notre Dame je došao četiri godine poslije Meštrovićeve smrti, Dean Porter vrlo dobro poznaje Meštrovićevu umjetnost. Ne samo da je postavio tri izložbe Meštrovićevih radova dok je, tijekom gotovo četiri desetljeća, bio direktor muzeja Snite, muzeja u čijoj zbirci se čuvaju mnogi Meštrovićevi radovi i Meštrovićevi spisi i u čijem sklopu se nalazi i legendarni Meštrovićev studio, nego je bio i jedan od ključnih u osnivanju tog muzeja i njegova otvaranja, 1980. godine.

Ključan u dovođenju Meštrovića, 1955. godine, sa Syracuse University na Notre Dame, da tamo radi i predaje, bio je, zajedno s velečasnim Anthonyjem Lauckom, koji je kod Meštrovića, na Syracuse University, studirao skulpturu, velečasni Theodore Hesburgh, tada predsjednik University of Notre Dame. Po otvaranju muzeja Snite, Father Hesburgh je Deanu Porteru rekao: “Uzmi godišnji, zaslužio si ga, odmori se malo.” Putovanje na koje će tada Porter poći, nije baš bilo odmor, bilo je vrlo radno. I vrlo, vrlo uzbudljivo.

“Velečasni Jerry Wilson, velečasni Jim Flanigan, ja i Meštrovićeva kćerka Marica putovali smo gotovo cijelom bivšom Jugoslavijom. Ne bi vjerovali gdje nas je sve vodila, nas četvero je putovalo u Volkswagen Rabbitu. Ni jedno mjesto nije bilo propušteno, gdje god je bilo Meštrovićevih skulptura, tamo nas je vodila... po raznim skladištima, u Otavice, Split, na Lovćen, to mi je bio najmiliji dio puta, uh, koja cesta! Pa Mauzolej obitelji Račić, u Cavtatu – jedno od najvažnijih zdanja bečke secesije u povijesti – onda u Beograd, Zagreb, posvuda, posvuda. Dizala bi nas svakog jutra istim riječima – idemo, dečki! I trpala nas u auto. Nikad to neću zaboraviti, jedno nevjerojatno iskustvo!”

Za tog putovanja, 1981. godine, napravljeno je bilo, kaže Dean Porter, i mnoštvo fotografija, jer ideja je bila osnovati arhiv pri Notre Dameu, što muzej Snite sada i ima, kao i bogati knjižnični fond, zajedno s umjetničkom zbirkom koja je od obitelji dobijena 1984. godine.

Dean Porter se živo sjeća i svojih susreta s Olgom Meštrović.

“Ja sam na Notre Dame došao 1966. godine. Imali smo puno Meštrovićevih skulptura na tavanu O'Shaughnessy Halla (O'Shaughnessy Art Gallery, sada integralni dio muzeja Snite), na kampusu sveučilišta, ali Olga je htjela da one budu u njenom domu, a to je zapravo bio jedan mali bungalov, nikako ne neka velika kuća. Sjećam se, moj je prvi posao bio vući sve te kutije, sanduke, skulpture... nagurati ih sve u njen bungalov. Kasnije, naravno, sve sam to morao ponoviti, iz njenog doma vući stvari na kampus, u muzej. Ali dobro sam upoznao Olgu tada, postali smo dobri prijatelji. Neko sam vrijeme, zbog postavljanja Meštrovićeve izložbe, odlazio k njoj svake srijede, trebao sam od nje informacije. Nije dopuštala snimanje, sve sam morao rukom zapisivati, bio je to ludi proces. Morao sam na vratima biti točno u četiri, ona bi otvorila i rekla – Porter, ne želim s tobom razgovarati, ali hajde, kad si već došao, uđi. Ušao bih, sjeo, započeo razgovor s njom, ali točno u pet, razgovor je morao biti gotov. Često je to bilo usred rečenice, ali susret nikad nije trajao ni jedne sekunde dulje. Olga Meštrović... bila je jako važna za Ivana, zahvaljujući njoj, on je bio tako veliki kipar, ona je bila razlog. Ja uvijek kažem i u to čvrsto vjerujem - iza svakog velikog čovjeka stoji, zasigurno, još veća žena!”

Muzej Snite, koji u svom fundusu ima preko 23 000 predmeta, čuva oko tri stotine Meštrovićevih radova; to je, kaže Dean Porter, vjerojatno najveća u svijetu zbirka Meštrovića. U njoj je i veliki broj crteža, vjerojatno oko dvije stotine. No, mnogi su radovi spremljeni u skladištu, čekaju bolja vremena, tj. gradnju novog muzeja, stalne galerije za djela Ivana Meštrovića. To je, kaže Porter, i najveća želja danas 93-godišnjeg Theodorea Hesburgha. Zaslužuje da mu tu želju ostvarimo, on je na Notre Dame, uostalom, i doveo Meštrovića.

“Ali na kampusu, kamo god pošli, naći ćete Meštrovićeve skulpture, one su posvuda. Meštrović je volio da njegove skulpture budu tamo gdje ljudi mogu u njima uživati, one su, znate, vrlo taktilne, pozivaju da budu dodirnute, pozivaju na dijalog, interakciju. Mislim da bi mu bilo drago znati da muzej Snite ima organiziranu šetnju kampusom, isključivo s njim na umu, od jedne njegove skulpture do druge, treće... desetak ih ima. Neke su na otvorenome, neke u zatvorenim prostorima, ali sve su dostupne javnosti.”

Baziliku Srca Isusova, u središnjem dijelu kampusa, krasi Pietà, također predivna bronca The Return of the Prodigal Son; St. Louis Hall – Madonna and Child; North Dining Hall – Last Supper, reljef u drvetu; Christ and the Samaritan Woman at Jacob's Well, u bronci i u mramoru, zbog zdenca je najpopularnije okupljalište na kampusu, predavanja se čak održavaju oko njega; a u Centru za posjetitelje, kroz koji prolaze na tisuće ljudi, sa svih strana Amerike i svijeta, također je značajna zbirka Meštrovićevih radova.

Dean Porter prepričava priču koju sâm Father Hesburgh najviše voli prepričavati... Godine 1955., odmah po Meštrovićevom dolasku na Notre Dame, njegovu skulpturu The Return of the Prodigal Son trebalo je nekako prebaciti iz New Yorka, iz Metropolitan muzeja, do Notre Damea. Osam tona Carrara mramora stiglo je kamionom s platformom i bio je to veliki posao. Ali onda je još trebalo ukloniti prozore na jednoj strani bazilike, potom učvrstiti podove da mogu primiti skulpturu, onda vratiti prozore na njihova mjesta... bio je to pravi podvig. Meštrović je tada rekao da ostavlja skulpturu na stalnoj posudbi, ali kasnije je Notre Dame, kaže Porter, skulpturu otkupio od gospođe Meštrović.

“Meštrović je na Notre Dame donio umjetnost... taj mali čovjek, s beretkom na glavi, koji je pušio cigarete bez filtera... bio je istinska ikona Notre Dame kampusa. Ljudi su ga jednostavno obožavali, ne samo velečasni Ted [Hesburgh], ne samo velečasni Jerry [Wilson] nego cijela zajednica. Danas, mislim da je Meštrović jači i značajniji nego kad sam ja došao na Notre Dame, 1966. godine. Više ga se poštuje danas, ne, bolje je reći – više ga se priznaje danas. Nadamo se da ćemo uspjeti uskoro postaviti njegovu izložbu, jer – iduće godine pedeseta je godišnjica njegove smrti. Znam da Father Jim Flanigan radi na tome. Ja nisam više direktor, ali moja velika želja je da izložba bude postavljena, zbog velečasnog Hesburgha, koji je, eto, još s nama, jer on je s Meštrovićem imao posebnu vezu. On je Ivanu, 1955., rekao: Dođi na Notre Dame, gdje će cijeniti tvoju umjetnost, a ja ću stvoriti za tebe atmosferu, dati ti profesionalni studio, slobodu. Studio, za njegove ambiciozne projekte, bio je, znate, jedan razlog koji je Meštrovića privukao na Notre Dame, drugi glavni razlog bio je religiozni. Ali i osobno bih želio,” rekao je na kraju Dean Porter, “da izložba bude postavljena oko tog velikog datuma, jer bez Meštrovića, mislim da ne bi bilo Snite muzeja, doista tako mislim. Odajem mu priznanje i pripisujem zasluge za ono što je on učinio za Notre Dame, a i za mene, Deana Portera, direktora muzeja.”

Najpoznatiji hrvatski kipar 20. stoljeća, ali dio svjetske baštine, “moguće najveći kipar religiozne umjetnosti od razdoblja Renesanse,” ali i jedan od najboljih svjetskih kipara profane umjetnosti, kipar kojega je slavni Auguste Rodin nazvao čudom među kiparima svojeg vremena, “najvećim fenomenom među kiparima svijeta,” prvi živući kipar kojemu je njujorški Metropolitan Museum of Art posvetio one-man show, umjetnik kojemu je American Academy of Arts and Letters dodijelila Zlatnu medalju za skulpturu, 1953. godine i čijoj je svečanosti primanja američkog državljanstva, 1954. godine, predsjedao osobno predsjednik Dwight D. Eisenhower, umro je u Notre Dameu, u South Bendu, u Indijani, 16. siječnja 1962., u 78. godini života.

Syracuse, Chicago, Rochester (Mayo Clinic), Milwaukee... i u drugim američkim gradovima ima Meštrovićevih skulptura. U South Bendu, proveo je samo sedam godina svog života, sedam zadnjih godina svog života, i za to kratko vrijeme postao na Notre Dameu legenda. I još uvijek je, svojim skulpturama, prisutan i itekako dio života ND kampusa.

XS
SM
MD
LG