Dan inauguracije, inauguralni govor - tradicija stara preko 220 godina

Danas u podne, u ceremoniji koja je trajala oko pola minute i kojoj su, uz mali broj novinara, nazočili samo članovi obitelji, američki predsjednik Barack Obama je, pred predsjednikom Vrhovnog suda Johnom Robertsom, položio prisegu za svoj drugi mandat. Bilo je to tek sedmi put u povijesti Sjedinjenih Država da predsjednik priseže u nedjelju, dan prije proslave i javnog polaganja prisege. Prema američkom Ustavu, naime, mandat američkog predsjednika započinje i završava 20. siječnja.

Biblija uz koju je predsjednik položio prisegu pripadala je baki njegove supruge; na javnoj inauguraciji u ponedjeljak, pred zgradom američkog Kapitola, američki će predsjednik prisegu dati na dvije Biblije – onu koju je Abraham Lincoln koristio za svoje inauguracije, 1861. godine, i na kojoj je predsjednik Obama polagao prisegu prije četiri godine, te onu koja je pripadala vođi za građanska prava, dr. Martinu Lutheru Kingu, ubijenom 1968. godine. Svečanost inauguracije poklapa se ove godine s nacionalnim praznikom, Danom Martina Luthera Kinga.

Ove godine obilježava se i 50. godišnjica Marša na Washington, za jednaka prava Amerikancima afričkog porijekla, i 150. godišnjica Lincolnove Proklamacije o emancipaciji, kojom je započet proces oslobađanja robova u Americi.

Ranije, tijekom prijepodneva, zakletvu je položio i potpredsjednik Joe Biden, pred sutkinjom Vrhovnog suda Sonijom Sotomayor – prvi put da je ta čast pripala jednom Amerikancu hispaničkog porijekla.

Službena tema inauguracije 2013.: “Vjera u američku budućnost.” Višednevna inauguracijska slavlja uključuju, uz svečano polaganje prisege, i inauguracijski govor, inauguracijsku paradu, inauguracijske balove, ali i niz drugih, posebnih aktivnosti kao polaganje vijenca na grob neznanog vojnika, na Nacionalnom groblju Arlington, u sjećanje svim palim vojnicima, te Dan (volonterskog) služenja zajednicama, koji je predsjednik Obama i uveo za svoje prve inauguracije, 2009. godine, i za koji želi da postane tradicionalni dio inauguracijskih slavlja.


Svake četiri godine, Dan inauguracije vrijeme je nade i vrijeme novih početaka. Ritual koji se ponavlja još od 1789. godine, od vremena prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona. Sutra, 21. siječnja 2013., to će biti po 57. put u povijesti Sjedinjenih Država, za njihovog 44. predsjednika. Svake četiri godine, miran i glatki prijenos vlasti ili prilika da reizabrani predsjednik obnovi svoju prisegu da će zemlju savjesno i predano voditi još četiri godine; kontinuitet demokracije; prilika da se slave načela i ideali na kojima počivaju Sjedinjene Države; prilika da se svijetu pokaže službeno lice – možda strogo i formalno, možda narodsko i pristupačno, možda profinjeno i otmjeno; prilika za zemlju da nastupi ujedinjeno, da pomiri svoje razlike... Dan inauguracije je sve to i, naravno, prilika za pompu i svečanosti, za uzvišene govore, za slavlja, parade i balove, prilika da novoizabrani predsjednici i njihove pristaše slave svoje pobjede, da se, barem na jedan dan, zaboravljaju neprijateljstva predsjedničke kampanje. Također, prilika da se zemlja okrene ka budućnosti, da uživa u mogućnostima koje ona, možda, donosi i, naravno – prilika da se podsjetimo na neke važne trenutke iz gotovo 225 godina duge inauguracijske povijesti Amerike.

“Svečano prisežem da ću vjerno obnašati dužnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i učiniti sve što je u mojoj moći da čuvam, štitim i branim Ustav SAD-a.” Riječi prisege određene su američkim Ustavom, ali on ne zahtjeva njezino polaganje uz Bibliju kao ni spomen Boga, jer on se ne spominje ni u Ustavu Sjedinjenih Država, takva je bila odluka očeva-utemeljitelja. Ali 30. travnja 1789., prvi je američki predsjednik George Washington, po polaganju prisege, poljubio Bibliju, izrekao riječi “Tako mi Bog pomogao!,” i potom održao svoj inauguralni govor. U tadašnjem glavnom gradu, New York Cityju.

Nisu svi nakon Washingtona ruku polagali na Bibliju, niti su se svi pozivali na Boga, ali tradicija inauguralnog govora – kulminacije inauguralnih svečanosti - rođena s Washingtonom, zadržala se, inauguralni govor održali su svi predsjednici nakon Washingtona. Svi osim četvorice, koji su predsjedništvo preuzeli nakon smrti izabranog predsjednika – John Tyler, po smrti Williama Henryja Harrisona; Millard Fillmore, po smrti Zacharyja Taylora; Andrew Jackson, po ubojstvu Abrahama Lincolna; te Chester Arthur, po smrti predsjednika Garfielda. Po ostavci Richarda Nixona, Gerald Ford se naciji obratio putem radija.

Theodore Roosevelt svoju će predsjedničku prisegu položiti bez Biblije; Franklin Pierce je bio prvi, 1853., koji je na Bibliju položio samo lijevu ruku; Eiesenhower nije poljubio Bibliju nego je izgovorio vlastitu improviziranu molitvu. Kennedy je bio prvi s katoličkom verzijom Biblije, a Nixon će ih imati čak dvije, stare obiteljske.

Najkraći je bio drugi inauguralni govor Georgea Washingtona – samo 135 riječi; najduži onaj devetog predsjednika Williama Henryja Harrisona – 8.445 riječi. Ili – punih sto minuta, vani, po izuzetno hladnom vremenu, zbog čega će Harrison, tog dana bez šešira, rukavica i kaputa, i umrijeti, od upale pluća. Najduži govor, najkraće predsjedništvo, samo mjesec dana.

Većina inauguralnih govora lako pada u zaborav, ali jedan od onih koji se ne zaboravlja, koji i dalje živi u srcima Amerikanaca, onaj je koji je, 1865. godine, održao Abraham Lincoln. Završio ga je riječima: “Nikome zlonamjerni, prema svima dobrohotni, s čvrstom i nepokolebljivom vjerom u ono što je pravo, onako kako nam je Bog dao da pravo vidimo, nastojmo završiti ovaj posao, povezati, zacijeljeti rane zemlje... učiniti sve što nam može donijeti pravedni i trajni mir među nama i sa svim zemljama.”

Uz taj Lincolnov, njegov drugi inauguralni govor, ističe se možda još samo osam, devet drugih. Svakako prvi Thomasa Jeffersona, 1801. godine, za prve inauguracije održane u Washingtonu, kojim je obilježen bio prijenos vlasti s jedne stranke na drugu: “Svi smo mi republikanci; svi smo mi federalisti,” riječi su kojima je Jefferson pokušao pomiriti uzburkane političke strasti i izbrisati gorčinu i gnjev među suparničkim strankama.

Franklin Delano Roosevelt je 1933. godine, da bi, usred teške gospodarske krize, Amerikancima ulio hrabrosti, rekao “strah je jedino čega se moramo bojati.” John Kennedy je rekao da je “baklja predata u ruke novoj generaciji” i Amerikance pozvao da stanu u službu svojoj zemlji, riječima: “Ne tražite od nje da ona za vas nešto učini, pitajte što vi možete za nju učiniti.” Te će, često citirane riječi, postati geslo cijeloj jednoj generaciji Amerikanaca na koju je Kennedy i apelirao da se više angažira u javnim službama.

Kennedy je također upozorio hladnoratovske neprijatelje ovim riječima: “Platit ćemo svaku cijenu, podnijeti svaki teret, da bi obranili slobodu.” Ali naglasio je i ulogu diplomacije, rekavši da “Amerikanci nikada ne smiju pregovarati iz straha.” Ronald Reagan, koji je predsjedništvo preuzeo 1981., također usred ekonomske krize, s optimizmom se obratio Americi, rekavši “Počnimo s razdobljem nacionalne obnove.” Signalizirao je i filozofski pomak kad je rekao “Vlada nije rješenje našem problemu, vlada je naš problem.” Pamti se i ona Billa Clintona: “Nema te loše stvari u Americi koja se ne može popraviti onim što je dobro u Americi.” George Herbert Walker Bush obećao je, 1989., “dati Americi prijaznije i svijetu blaže lice.”

Tijekom godina, predsjednici su unosili novine, donekle mijenjali rituale. Andrew Jackson, odlučan da njegovo predsjedništvo bude predsjedništvo naroda, i pretvorio je svoju inauguraciju, 1829., u populističko slavlje. Inauguracija Jamesa Buchanana, 1857., bila je prva zabilježena na fotografijama. Ona Williama McKinnleyja, 1897., prva zabilježena filmskom kamerom. William Harding je, 1921., bio prvi koji je na inauguraciju stigao automobilom.Inauguracija Calvina Coolidgea, 1925., bila je prva prenošena preko radija. Franklin Delano Roosevelt bio je prvi, 1937., čija inauguracija je održana 20. siječnja. Ukazom predsjednika Eisenhowera, 1957., taj datum i postaje savezni praznik. Trumanova inauguracija, 1949., bila je prva prenošena putem televizije. Clintonova, 1997., prva preko interneta. Jimmy Carter je, 1977., izašao iz limuzine i pješke nastavio niz Pennsylvania Avenue, kao znak otvorenosti nakon tajnovitosti Watergate razdoblja. Reagan je, 1981., svečanost premjestio s Istočnog pročelja Kapitola na Zapadno – simboličan, ali značajan potez za čovjeka koji je tražio promjenu smjera i za zemlju koja je za mogućnosti uvijek na zapad i gledala.

Dan inauguracije je vjerojatno najvažniji trenutak za Sjedinjene Države. Vrijeme novih početaka i vrijeme nade, da, ali iznad svega, inauguracija je simboličan događaj. Prva Lincolnova, 1861., održana je pred zgradom Kapitola još uvijek pod skelama. Prizor ostaje vječno urezan kao simbol zemlje u izgradnji. Svoj prvi govor Lincoln je završio riječima “Nismo neprijatelji nego prijatelji. Neprijatelji ne smijemo biti.” Šest tjedana nakon druge inauguracije, njegovog povijesnog drugog inauguralnog govora, održanog 1865., Lincoln je ležao mrtav, od ruke ubojice, ali njegove se riječi pamte.

George Washington je bio taj koji je započeo i s tradicijom inauguralnih parada. Njegova je, istina, bila skromna i kratka, a zbog hitnih poslova prvog predsjednika inauguracija je, u privatnom i intimnom krugu prijatelja, proslavljena tek tjedan dana kasnije.

Tradicija pravog i službenog inauguralnog bala počela je tek 1809., na inicijativu predsjednika Jamesa Madisona i njegove supruge Dolley. Predsjednički je par pozvao oko 400 probranih gostiju i svima naplatio ulaznicu, četiri dolara po osobi. United States Marine Band, kojemu je Madisonov prethodnik, predsjednik Thomas Jefferson, već bio dao prestižan naslov “Predsjednikov vlastiti,” po prvi je puta tada nastupio na inauguralnoj zabavi.

Četrdesetih godina 19. stoljeća, Amerika je već ovako razmišljala – narod je izabrao predsjednika, izabrao čovjeka iz vlastitih redova, narod onda ima i pravo sudjelovanja. Broj balova i slavlja, kao i stupanj njihove formalnosti, razlikovat će se od inauguracije do inauguracije, ovisno o vremenima i temperamentu i sklonostima predsjednika. Woodrow Wilson prvi prekida tradiciju inauguralnog bala, 1913. godine; smatra tu aktivnost frivolnom i ispod časti za Ured predsjednika, naročito za svog drugog mandata, odnosno za trajanja Drugog svjetskog rata. Američki građanski rat, međutim, nije spriječio predsjednika Lincolna da održi inauguralni bal, pridavao mu je veliku važnost, a njegova inauguralna parada pamtit će se po tome što je po prvi puta dopušteno da u njoj sudjeluju Amerikanci afričkog porijekla.

Franklin Roosevelt, jedini koji je četiri puta izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, nikad nije imao prilike prisustvovati jednom od balova. Prvi je preskočio, jer je cijele noći radio. Drugi je, 1937., otkazao, zbog teške gospodarske krize. Treći, također, zbog Drugog svjetskog rata. A ni 1945. godine nije bilo bala. Tradiciju obnavlja tek Harry Truman.

Ratni heroj Eisenhower obožava zabave i slavlja; početak svog drugog mandata obilježava sa čak četiri inauguralna bala. Inauguracija Johna Kennedyja slavi se već sa pet balova. Kennedy je i prvi koji na samu inauguraciju dovodi pjesnika – Roberta Frosta. Za Geralda Forda neće biti ni inauguracije ni bala, jer naslijedio je Nixona koji se povukao zbog skandala; pravilo i jest da u takvim situacijama, kao i u slučaju da predsjednik dođe na vlast nakon smrti prethodnika, inauguracija nema.

Iako je gotovo svaka prva dama nastojala biti što bolje odjevena, Jackie Kennedy je odredila stil kojeg će se nastojati pridržavati svaka njezina nasljednica. Ne supruga predsjednika Cartera! Rosalynn Carter nikad nije oprošteno što je goste u Bijeloj kući dočekala bosonoga, sa cipelama uredno složenim iza sebe i predsjednika. No, formalnost i elegancija već se u Bijelu kuću vraćaju s Reaganovima, a oni postavljaju i rekord od čak devet inauguralnih balova i premašuju ga za drugu Reaganovu inauguraciju - deset balova; za inauguraciju Georgea Herberta Busha bilo ih je jedanaest, za Billa Clintona – čak 14 službenih inauguralnih balova.

Od govora i parada do službenih balova – predsjednička inauguracija određuje ton novoj administraciji i odražava ličnost predsjednika. Dan je to kad sve izgleda kako treba – ujedinjeno i skladno. “Pomno orkestrirani trenutak,” pisao je Linton Weeks, novinar Washington Posta, “koji podsjeća na slike Normana Rockwella. To je i razlog zbog kojeg ljudi vole te vrlo predvidljive i vrlo skupe rituale, koji se održavaju svake četiri godine.”