Uzgoj riba – u ribnjacima, bazenima, jezerima i ograđenim vodenim prostorima uz obalu - sektor je prehrambene industrije koji najbrže raste. Danas gotovo polovina konzumirane ribe dolazi iz tih izvora. Jedno novo izvješće osvrće se na ribarsku industriju i na održiv način njenog rasta, bez štete po okoliš.
Izvješće Centra WorldFish, privatne organizacije koja zagovara održiv izlov ribe, donosi sveobuhvatnu sliku globalne akvakulture. U njemu su uspoređene ribolovne prakse i vrste riba u 18 zemalja kako bi se došlo do nekih temeljnih odgovora, kaže direktor Centra WorldFish i autor izvješća Stephen Hall:
"Željeli smo dati odgovor na pitanja poput: što je najbolje, što je najefikasnije, čemu bi trebali pridonijeti najviše pažnje kada pokušavamo poboljšati ekološku učinkovitost u tom vrlo važnom prehrambenom sektoru."
91 posto uzgojene ribe dolazi iz Azije, 61 posto samo iz Kine. Stephen Hall kaže da je ekološki učinak akvakulture vrlo različit, ovisno o zemlji i o tipu uzgoja te vrsti ribe. Taj učinak može biti značajan i može se širiti do globalnih razmjera. Otpad iz nedovoljno čišćenih ribnjaka može zagaditi podzemne i obalne vode. Neke karnivorske vrste poput lososa mora se hraniti sastojcima proizvedenih od drugih riba, poput ribljeg ulja i ribljeg brašna, a to znači nastavak izlovljavanja populacije morske i oceanske ribe. Izvješće Centra WorldFish navodi da su uzgojne metode škampi i kozica u Kini imale veći učinak na okoliš nego one koje se prakticiraju u Tajlandu ili Vijetnamu:
"No, za razliku od toga, dobra vijest u svemu tome je da školjkaši, kamenice i dagnje, čine hranjive sastojke u cijelom sustavu pa se njihovim povećanim uzgojem može i poboljšati kvaliteta okoliša."
Iako ovo izvješće ne navodi ekološki učinak ribogojstva na populacije divlje ribe ili na bolesti, ono je zaključilo da, kad se govori o učinku na klimatske promjene, uporabu zemlje i energetsku potražnju, on je puno manji nego od, recimo, uzgoja stoke. Na primjer, kaže Hall, da bi proizveli jedan kilogram goveđeg proteina, treba vam 61 kilogram žitarica, dok je odnos ribljeg proteina samo 13 na jedan.
"Dakle, pri donošenju odluka o tome što jedemo i na koji način upravljamo našim okolišom, kao i resursima za proizvodnju hrane, riba je važan dio priče jer ona spada u područje životinjskih izvora hrane, jednu od grupa koja je od osobite važnosti za daljnji razvoj."
Stručnjaci prehrambene industrije predviđaju da će proizvodnja uzgojene ribe porasti za 50 posto do 2030. godine. U Sjedinjenim Državama, koje trenutno uvoze 84 posto svojih plodova mora, a proizvode manje od dva posto uzgojene ribe u svijetu, administracija predsjednika Obame predložila je nove propise kojima bi se olakšalo osnivanje ribljih farmi u saveznim vodama.
Američki dužnosnici kažu da će se širenjem domaće akvakulturne proizvodnje smanjiti izlovljavanje oceanske ribe, kao i američki uvoz morskih plodova. Iako su mnoge ekološke organizacije oprezne po pitanju brzog širenja ribljih farmi, procjena globalne akvakulture objavljena ovaj tjedan sugerira da, ako se provodi pravilno, ribogojstvo može biti ekološki prihvatljivo.
Sebastian Troeng zamjenik je direktora organizacije Conservation International, koja je sufinancirala ovo izvješće. On kaže da je jedna od ključnih preporuka njegove organizacije povećanje inovacije u akvakulturnoj proizvodnji:
"…osobito na području ribljeg brašna i ribljih ulja jer oni utječu na zalihe divlje ribe. Morat ćemo osmisliti načine za smanjivanje uporabe ribljih ulja i ribljeg brašna. Ali također moramo poboljšati zakone o provedbi akvakulture, posebice u dijelovima svijeta gdje je taj sektor u brzom porastu."
Sebastian Troeng kaže da je oprezno poštivanje ekoloških propisa također ključno za smanjivanje negativnih utjecaja uslijed porasta ove industrije. Pritom dodaje da je pred svima jedan veliki izazov: postizanje suradnje između javnih djelatnika, agencija, industrije i ribolovnih zajednica na zajedničkim ciljevima vezanih uz svjetske potrebe za hranom, a uz istovremenu zaštitu okoliša.