Neki brodovi i podmornice zaglavljeni su dugo vremena, čekajući popravke u prenatrpanim američkim brodogradilištima, a drugi su prisiljeni na produžena angažovanja, gurajući posade i plovila do svojih granica.
Analitičari kažu da to potkopava sposobnost SAD-a da projektuju snagu i odvraćaju od sukoba, posebno u ključnim područjima poput Tajvanskog moreuza i Južnog kineskog mora, gdje Kina narušava status „quo”.
U pokušaju da riješe problem, SAD se okreću svojim saveznicima - posebno Japanu, kao jednom od najvećih svjetskih brodograditelja. Ranije ove godine, američki i japanski zvaničnici započeli su pregovore o planu za proširenje uloge Japana u obavljanju velikih popravki na brodovima američke mornarice u brodogradilištima te zemlje.
Rahm Emanuel, američki ambasador u Japanu, posmatra taj prijedlog kao ključan za zadržavanje američkih brodova u toj regiji.
„Indo-Pacifik je utakmica u gostima za nas... ali sa saveznicima više izgleda kao utakmica kod kuće”, rekao je Emanuel za Glas Amerike.
Ova dešavanja ukazuju na širi pomak Japana ka aktivnijoj regionalnoj sigurnosnoj ulozi, u poređenju sa decenijama pacifizma. To je također dio strategije SAD-a da ohrabre svoje azijske saveznike da preuzmu veće sigurnosne odgovornosti u kontekstu rastućeg utjecaja Kine.
Ipak, ovaj prijedlog se suočava sa velikim preprekama. U SAD bi bile potrebne zakonske izmjene kako bi se stranim brodogradilištima omogućilo da remontuju plovila mornarice. U Japanu postoji zabrinutost da će zemlja postati veća meta za Kinu.
Veliki zastoj
Američka mornarica nema vremena za čekanje. Prema podacima Kongresne istraživačke službe, oko trećina američke napadačke podmorničke flote je izvan stroja - prolazi kroz popravke ili čeka na njih.
Prema nedavnom svjedočenju u Kongresu, manje od 40 posto planiranih popravki brodova u mornarici je završeno na vrijeme. Prema nekim procjenama, mornarica kasni 20 godina sa poslovima održavanja.
Širok spektar ključnih projekata izgradnje brodova se također odvija godinama kasnije - što Kongresna istraživačka služba označava kao „izvanrednu situaciju” u historiji mornarice nakon Drugog svjetskog rata.
Emanuel tvrdi da ovo odražava šire slabljenje američke odbrambene industrijske baze, koje traje od 1990-ih i „nije spremna” da zadovolji sigurnosne potrebe SAD-a.
„Morao sam ponovo pregovarati o ugovoru za svako oružje o kojem smo se dogovorili ovdje, nakon što je potpisan, jer ne možemo ispuniti budžet u vremenskom roku”, rekao je Emanuel. „To je stvarno loše planiranje [i] jako loša priprema.”
Prema nedavnom izvještaju Kongresne istraživačke službe, zaostatak mornarice u popravkama je uzrokovan nedostatkom kvalifikovanih radnika i ograničenim kapacitetom u četiri pomorska brodogradilišta kojima upravlja američka vlada.
U međuvremenu, Kina se može pohvaliti sa 20 velikih brodogradilišta koje koristi da brzo izgradi već sada najveću svjetsku mornaricu po ukupnom broju brodova.
Američka pomorska obavještajna služba nedavno je objavila da je kineski kapacitet za brodogradnju preko 200 puta veći od kapaciteta SAD,-a podstaknut izdašnim vladinim subvencijama.
Iako SAD i dalje zadržavaju značajne pomorske prednosti - kao što su 11 nosača aviona u poređenju sa tri kineska i mreža globalnih saveza - neki posmatrači vjeruju da sposobnost Kine da nadmaši američku brodogradnju predstavlja fundamentalnu promjenu u regionalnoj ravnoteži snaga.
„Dopustili smo da taj osnovni kapacitet atrofira do toliko loše pozicije i to je veliki problem”, kaže Sam Byers, viši savjetnik za nacionalnu bezbjednost u Centru za pomorsku strategiju.
Podrška i kritike planu
Emanuel procjenjuje da će prijedlog o američko-japanskoj saradnji u brodogradnji riješiti trenutni zastoj, te osloboditi američka brodogradilišta od popravki kako bi se mogla posvetiti izgradnji brodova.
Bryan Clark, viši saradnik Instituta Hudson, se ne slaže, navodeći da problem nije u kapacitetu američkih brodogradilišta, već u tome što se neredovno koriste zbog toga što mornarica nema uvijek istu potražnju.
Prema Clarkovim riječima, popravljanje više brodova u inostranstvu moglo bi pomoći u rješavanju tih fluktuacija i minimizirati poremećaje za posade stacionirane u Japanu.
„I gradilišta u Japanu mogla bi steći iskustvo u radu na američkim brodovima, što bi moglo biti od koristi u sukobu”, dodao je.
Međutim, upozorava da premještanje posla u inostranstvo neće riješiti temeljne probleme finansiranja i planiranja koji doprinose kašnjenjima kada je riječ o popravkama u mornarici.
„Naravno, japanska brodogradilišta bi mogla obaviti bolji posao ili biti efikasnija od američkih. Ako je to argument, onda bi američki zvaničnici to trebali razjasniti”, rekao je Clark.
Neki kritičari ove ideje navode da brodogradnja ne treba da se dešava izvan SAD-a, jer bi mogla da se negativno odrazi na američku borodgradnju i radnike u toj industriji.
U Japanu, iako se čini da određeni dijelovi javnosti više podržavaju pojačano vojno učešće zemlje nakon ruske invazije na Ukrajinu, nejasno je koliko je ova promjena duboka ili trajna, upozorava Misato Matsuoka, vanredni profesor na Univerzitetu Teikyo.
„Postoji jaz u razumijevanju kada je u pitanju ono što se dešava u oblasti sigurnosti", kaže Matsuoka. „Ne vidim puno Japanaca koji su uopšte svjesni ovih promjena.”
On dodaje da bi se prijedlog američko-japanske popravke brodova na kraju mogao smatrati jednim od mnogih faktora koji eskaliraju tenzije između SAD i Kine, što može negativno utjecati na Japan.
Sve stvari koje Japan radi čine tu zemlju važnijom unutar saveza sa SAD-om, ali to također povećava rizik da se nešto dogodi na japanskoj teritoriji”, rekao je Robert Ward, predsjedavajući za Japan na Međunarodnom institutu za strateške studije.
Dok Japan produbljuje veze sa SAD-om, pazi da ne provocira Kinu, napomenuo je Ward. Ipak, dodaje da Japan, kao i mnoge zemlje, ostaje oprezan prema onome što vidi kao destabilizirajuće ponašanje Kine u regionu.
