Linkovi

Clark, Helen, Davor, Alvin: Istinski jazz glazbenik, dobar prijatelj, Boško će nam svima nedostajati!

  • Jagoda Bush

Clark, Helen, Davor, Alvin: Istinski jazz glazbenik, dobar prijatelj, Boško će nam svima nedostajati!

Clark, Helen, Davor, Alvin: Istinski jazz glazbenik, dobar prijatelj, Boško će nam svima nedostajati!

Četvero glazbenika i prijatelja Boška Petrovića dijeli s nama neka sjećanja, svi preplavljeni ogromnim osjećajem gubitka

Za svoje pola stoljeća duge karijere, Boško Petrović, utemeljitelj Zagrebačkog jazz kvarteta, predvodnik Zagrebačkog jazz kvinteta, B.P. Conventiona, B.P. Convention Big Banda, B.P. Club All Starsa, između toga i raznih i brojnih drugih formacija, surađivao je, svirao i snimao, sa cijelim nizom velikana svjetske jazz scene. Da spomenem samo nekoliko američkih - John Lewis, Art Farmer, Joe Pass...Kenny Drew, Stan Getz, Sal Nistico...Gerry Mulligan, Ernie Wilkins, Buck Clayton, Big Joe Turner... lista je puno, puno duža. Nažalost, ni mnogih od njih sada više nema.

Od Pine Bluffa, u državi Arkansas, do New Yorka, od Geneve do Stockholma, četvero glazbenika, i prijatelja, Boška Petrovića dijeli s nama neka sjećanja, svi preplavljeni ogromnim osjećajem gubitka. Devedesetogodišnji trubač Clark Terry teško je primio vijest o odlasku Boška i za Glas Amerike dao kratku izjavu:

“Boško će mi jako, jako, jako nedostajati. Bio je dragi prijatelj, toliko toga lijepoga smo zajedno doživjeli. Bio je predani glazbenik, svi smo ga voljeli, svima će nam faliti. Iako ga zadnjih godina nisam mogao viđati, uvijek je bio prisutan u mojem životu, bio je uvijek tu, znate. Uvijek ga se sjećam kao dobrog čovjeka, srdačnog čovjeka, koji je za druge uvijek imao vremena, i kao dobrog glazbenika. Toliko sam ga volio, recite svima da sam volio Boška.”

Osoba koja se vrlo dobro sjeća svojih posjeta B. P. klubu, jednoga upravo u društvu Clarka Terryja, i koja s jednakom ljubavlju govori o Bošku, to je jazz-vokalistica Helen Merrill, iz New Yorka: “Boško je bio sjajan glazbenik i moj vrlo dobar prijatelj. Duboko me je rastužila vijest o njegovoj smrti. Kad god bih čula da prijatelji ili glazbenici idu u Hrvatsku, uvijek sam im nastojala reći da moraju posjetiti B. P. Club, u Zagrebu, mjesto na kojemu su se okupljali najbolji lokalni i svjetski muzičari, u opuštenoj, toploj atmosferi. Imala sam zadovoljstvo biti tamo, i nastupiti, u društvu Clarka Terryja. Koja je to bila fantastična večer! Ali Boško je uvijek bio tako divan domaćin, kod njega smo se uvijek svi osjećali kao kod kuće, svaki je posjet B. P. klubu bio jedna sretna prilika. Boško je bio neumorni promotor jazza. Svima će nam nedostajati njegova pomoć, njegovo prijateljstvo i njegov rad s mladim ljudima; nadam se da će Kolja nastaviti s radom B. P. kluba.”

Na kraju, Helen je zamolila da članovima obitelji i članovima jazz-zajednice Zagreba i Hrvatske prenesemo njene najdublje izraze sućuti.

“Vijest me je pogodila kao grom iz vedra neba,” bile su prve riječi pijanista Davora Kajfeša. Tim više što je, dodaje, za njihova zadnjeg, nedavnog razgovora, Boško govorio o budućim planovima, o knjizi memoara, zvučao kao obično - relaksirano, nije pokazivao apsolutno nikakve znakove smanjenog elana ili životne energije. Otkako je primio tužnu vijest, priznaje Davor, misli su mu potpuno zaokupljene zajedničkim doživljajima, i na profesionalnom i na privatnom planu.

“Mi, za cijelog doba mog boravka u Stockholmu, nismo gubili kontakt. Ja sam ovdje od ’67 i mi smo nekoliko puta zajedno muzicirali i proveo sam stvarno ugodnih časova u Boškovom klubu. I, naravno, kod tih prilika zajedničkog muziciranja... zadnji je put to bilo u Zagrebu 2009., na proslavi mog 75. rođendana... onda smo zajedno nastupili u sastavu Zagrebačkog jazz kvarteta, s tim da je Mavrin bio na kontrabasu... Mi smo obadvojica bili de facto prilično sentimentalno vezani uz Zagrebački jazz kvartet, mnogima je to bilo možda malo i smiješno da smo se držali tog kvarteta... a naročito što se tiče Boška jer Boško je poslije sa trijom napravio velike uspjehe, internacionalne... ali godine Zagrebačkog kvarteta su apsolutno meni bile najznačajnije u mojoj muzičkoj karijeri.”

Oko kvarteta se, prirodno, razgovor s Davorom Kajfešom uglavnom i vodio – o rađanju njihova zajedništva iako su počeli, kako sâm kaže, kao prilično heterogena skupina, što se tiče zajedničke ideje muziciranja i jazza [i on i Boško i Silvije i Miljenko], ali u velikoj mjeri sa savjetima Johna Lewisa, od kojih je jedan bio – nemojte ni pokušati da nas [Modern Jazz Quartet] imitirate, raslo je njihovo zajedništvo i interes za ritmove i različite mjere i glazbu balkanskog podneblja, formirana je bila, po riječima Davora, jedna linija koja je bila usmjerena na stvaranje jedne homogene grupe, po uzoru, ali samo po uzoru, na Modern Jazz Quartet, Johna Lewisa:

“Mi smo imali nešto što je u to vrijeme u Zagrebu bilo jedinstveno, a to je da smo imali ambiciju da napravimo jednu grupu koja nešto znači... i uložili smo svu energiju da nam to uspije, da budemo što je moguće bolji, i onda smo se počeli približavati, s materijalima koje smo donašali, svaki od nas je donosio materijal u kvartet, i onda smo se počeli približavati i u stilu jer smo na neki način taj stil... kako bih rekao... kao što se biljku uzgaja... [njegovali] i tu smo se približili...jer Boško je bio naturalni talenat, apsolutno prirodni talent, nevjerojatan.”

Kao osnivač kvarteta, ističe Davor, Boško je u velikoj mjeri bio zaslužan da je grupa, 60-ih godina, zauzela značajno mjesto u povijesti hrvatskog jazza, da se afirmirala na evropskom planu, prvo, a onda i internacionalno. Promocija Zagrebačkog kvarteta, rekao je Davor Kajfeš, od prvog je dana bila – Boško! Tome treba dodati i Boškov doprinos promoviranju jazza u Hrvatskoj za koji Davor kaže:

“Apsolutno nenadoknadiv i stvarno smo izgubili čovjeka koji je kontinuirano, na sve moguće načine, podržavao tu vitalnost jazz scene u Zagrebu, u Hrvatskoj.”

Od njegova kluba, izdavanja diskografije, skupljanja snimljenog materijala poput kakvog hrčka, rada na radiju i vlastitim TV-programima, do podučavanja mladog naraštaja jazzista u Grožnjanu, Boško je, naglašava Davor, imao prste u svim tim područjima glazbenog spektra, u svakom pogledu bio je i ostaje nezamjenljiv za Hrvatsku, svugdje ostavio nekog traga.

“Ali ja moram reći da, prije svega, za mene je gubitak jednog dugogodišnjeg prijatelja nenadoknadiv.”

Jedan od zadnjih velikana jazza koji je radio s Boškom bio je američki bubnjar Alvin Queen. Upoznali su se još davne ’71, u Minhenu, gdje su znali iste ljude, kaže Alvin, družili se s njima – Sal Nistico, Bobby Jones, George Coleman, Charlie Mingus... i Duško Gojković je bio na sceni. Iz Geneve, gdje živi, bilo je uvijek lako za Alvina skoknuti do Zagreba, i po četiri, pet puta godišnje. No, prvi put kad ga je Boško pozvao, Alvin je tek bio došao u Evropu, 78./79. godine. “Benny Wallace, Art Farmer, Edgar Wilson, svi smo otišli u Zagreb, a onda i po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Boško nije [još] imao klub, radio je za festivale, koncerte... Već mi je i prije toga govorio, tada posebno: Gotov sam s tim, napravio sam sve što sam trebao i mogao, otvorit ću svoj klub, to je moj najveći san i onda ću u njega dovoditi sve glazbenike i sve moje prijatelje. So, I said, man, be sure to contact me and let me know! [Mjesto] je nevjerojatno, cijeli jedan zid pokriven fotografijama, svatko tko je bio njegov prijatelj, svatko tko je umro, a tamo dolazio, njegova se fotografija nalazi na zidu; nama, glazbenicima, uvijek je pružao priliku, uvijek se za nas brinuo, nevjerojatno što je za nas činio, mislim, za najveće muzičare svijeta, od Joea Passa do Clarka Terryja, Johna Lewisa... Boško je bio jedna fantastična, nevjerojatna, jedinstvena osoba. I istinski jazz glazbenik. Jedan od najvećih koji je ikada živio i te riječi potpuno zaslužuje.”

“Sjećam se,” u jednom dahu dalje priča Alvin, “i kad mu je Primož tek došao, Marija znam još otkako je s Boškom počeo, o svojoj mi je majci s toliko ljubavi uvijek pričao... pamtim sve što mi je ikada govorio, sve što nam se zajedno dogodilo. Ne znam što će biti sada, veliki je to gubitak. Upravo mu je izišao jedan set, od 4-5 diskova, mislim. Za mene, Boško je bio netko tko je ostvario vlastiti san, a onda ostvario i moj san, jer nikad nisam vidio nijednog drugog glazbenika, niti jednog, u Evropi ili u svijetu, koji je funkcionirao kao Boško i koji je za svoje karijere, za svojih godina, izgradio cijelo jedno društvo jazza. Znam sve to dobro, jer pratio sam ga na svakom koraku. Rekao sam Kolji neki dan – čuvaj očev san, održavaj živim. Nas dvojica, Boško i ja, bili smo više prijatelji, mislim, nego glazbenici. I’m gonna miss him.”

Riječi koje smo čuli i od Alvina Queena i od Davora Kajfeša i od Helen Merrill i od Clarka Terryja, osjećaj koji dijele svi koji su poznavali Boška Petrovića.

XS
SM
MD
LG