Od San Diega, Los Angelesa, San Francisca... preko San Antonija, Hustona, Phoenixa, Denvera, Kansas Cityja i Chicaga ... do Orlanda, Charlestona, Washingtona, New Yorka, i mnogih mjesta između u kojima je meksičko-američka zajednica vrlo mala, Cinco de Mayo slavi se paradama, mariachi glazbom, plesom, tradicionalnim meksičkim jelima, uličnim zabavama...Veseli i bučni praznik, koji još veselijim i bučnijim čine cerveza i tequila. Unatoč njegovoj komercijalizaciji zadnjih 20-ak godina, zahvaljujući uglavnom proizvođačima alkohola, koji su u prazniku, davši mu novo ime – Drinko de Mayo, i porastu hispanskog stanovništva u Sjedinjenim Državama, vidjeli sjajnu priliku za proširivanje i produbljivanje tržišta, Cinco de Mayo ostaje, naročito u vrijeme kada se vodi žustra rasprava o ilegalnim imigrantima, pozitivna sila koja okuplja i one latino i one ne-latino porijekla; zajedno se slave meksička kultura i nasljeđe i meksički način života.
No, dok teku Patrón i Dos Equis i Corona, dok traje fiesta, rijetko tko se sjeti događaja koji se zbio prije točno 150 godina, malo tko i zna što je bila i od kakvog je značaja, tijekom Francusko-meksičkog rata (1861.–1867.), intervencije poznate i pod imenom Maksimilijanova afera, bila bitka za Pueblu, Batalla de Puebla, događaj koji Cinco de Mayo i komemorira. I zašto se Cinco de Mayo u Meksiku slavi tiho, regionalno, uglavnom u meksičkoj državi Puebla, i kao tek jedan u dugom nizu patriotskih praznika, bez posebnog suvremenog značaja, a sjeverno od granice, on je postao stopostotno američko slavlje, koje se obilježava uz puno fanfara.
U nekoliko riječi... Cinco de Mayo slavi pobjedu koju je meksička vojska izvojevala nad daleko većom i nadmoćnijom francuskom vojnom silom. Dvije tisuće navrat-nanos skupljenih, oskudno opremljenih, ali lojalnih ljudi, mnogi od njih domorodačkog, indijanskog, ili mješovitog porijekla, protiv šest tisuća dobro naoružanih i snabdjevenih francuskih vojnika. Pobjeda je bila – meksička!
Nekoliko riječi i o događajima koji su prethodili sukobu... Godine 1861., predsjednikom Meksika postao je liberalni Benito Juárez. Naslijedivši financijski opustošenu zemlju, Juárez je bio prisiljen sve vanjske dugove Meksika proglasiti ukinutima. Francuska, Velika Britanija i Španjolska odmah su poslale svoje vojske u Meksiko, u Veracruz, ne bi li silom utjerale dugove. Juárez je spor s Velikom Britanijom i Španjolskom uspio riješiti diplomatskim pregovorima i te su dvije zemlje povukle svoje vojske, ali Francuska je imala druge planove. Shvativši stratešku važnost Meksika, kao susjeda rastućoj sili Sjedinjenih Država, francuski je vladar Napoleon III odlučio da bi bilo vrlo korisno od Meksika stvoriti ovisno carstvo, pod njegovom kontrolom.
Potkraj 1861. godine, dobro naoružana francuska vojska zauzela je Veracruz i nagnala predsjednika Juáreza i njegovu vladu da se povuku na sjever. Sigurni u laku pobjedu i brzi uspjeh, šest tisuća francuskih vojnika krenulo je, pod zapovjedništvom generala Charlesa Latrillea de Lorenceza, u napad na mjesto Puebla (de Los Angeles, danas Puebla de Zaragoza), glavni grad države Puebla, oko sto milja istočno od Mexico Cityja. Iz svojeg novog sjedišta, Juárez je u Pueblu uputio na brzinu sastavljenu vojsku od dvije tisuće boraca. Pod zapovjedništvom generala Ignacija Zaragoze, rođenog u Teksasu, Meksikanci su se u Puebli utvrdili kako su znali i mogli, mnogi naoružani samo machetama, i čekali napad Francuza. Petog svibnja 1862. godine, Francuzi su, topništvom, napali sa sjevera. Bitka je trajala od zore do mraka. Kad su se konačno povukli, Francuzi su izgubili oko pet stotina svojih vojnika. Meksička je strana u sukobu izgubila manje od stotinu boraca.
Jedna uzrečica kaže – moguće je dobiti bitku, a izgubiti rat. Francuzi će dobiti neke druge bitke i postavit će, 1864. godine, austrijskog nadvojvodu Maksimilijana (daljeg rođaka Napoleona III) za vladara Drugog Meksičkog Carstva. Maksimilijanova je vlast bila kratka vijeka – pred meksičkim otporom i pod američkim pritiskom (Juárezom predvođeni republikanci počeli su dobivati aktivnu vojnu pomoć od SAD-a, po završetku američkog Građanskog rata), Napoleon III je povukao vojsku 1866. godine. Iduće godine, Maksmimilijanova Meksička carska vojska bila je poražena, a Juárezove snage zarobile su i strijeljale Maksimilijana u lipnju te iste, 1867. godine. Meksičkim je monarhistima Maksimilijanova vlast bila suviše liberalna, ali meksičkim liberalima i republikancima ipak prerojalistička.
Iako se nije radilo o nekoj posebno velikoj ili značajnoj strateškoj pobjedi u ratu protiv Francuza, Zaragozin uspjeh u Puebli bio je za meksičku vladu važna simbolična pobjeda i veliki poticaj pokretu otpora. A imao je i posljedice za Ameriku jer francuski je poraz Napoleonu III oduzeo mogućnost da još jednu godinu snabdjeva Konfederacijsku vojsku Juga. Većina izvora podsjeća da je bitka za Pueblu bila značajna iz još dva razloga. Prvo, Meksikanci, oružano inferiorniji i brojčano puno slabiji, zadali su poraz francuskoj vojsci koja poraz nije okusila punih 50 godina. Drugo, bilo je to zadnji puta da je vojska s jednog drugog kontinenta upala na teritorij Amerika.
U Sjedinjenim Državama, piše, u svojoj upravo izdanoj “The Cinco de Mayo: An American Tradition,” David E. Hayes-Bautista, profesor medicine na UCLA, Cinco de Mayo počeo se slaviti među Meksikancima čim je stigla vijest o meksičkoj pobjedi u Puebli. Građanski je rat još uvijek bijesnio u Americi. Uhvaćeni između dva sukoba, Meksikanci koji su živjeli na području SAD-a, kao rezultat sporazuma Guadalupe Hidalgo, prema kojemu je Meksiko ustupio mnoge sjeverne države Americi, ili Zlatne groznice koja je u Ameriku privukla mnoge s druge strane granice, odmah su pobjedu u Puebli ugradili u vlastito iskustvo i slavili su Cinco de Mayo svake godine Građanskog rata, jer Latinosi, općenito, podržavali su slobodu i demokraciju i Abrahama Lincolna. Tijekom vremena, Cinco de Mayo slavio se s raznim nijansama. Tridesetih godina prošlog stoljeća, piše prof. Hayes-Bautista, u njemu je bila sadržana imigrantska nostalgija; američki patriotizam, tijekom Drugog svjetskog rata; tijekom 50-ih godina, kad je njegova popularnost počela posebno rasti, bio je slavljen dijelom kao izljev bratske ljubavi i izraz dobrosusjedskih odnosa, rezultat nastojanja američke vlade da Cinco de Mayo funkcionira kao most između dviju kultura.
Šezdesetih godina, popularnost praznika dodatno je narasla kad su Chicano aktivisti praznik prigrlili dijelom stoga što su se identificirali s pobjedom Meksikanaca nad evropskim osvajačima, u bitci za Pueblu, a dijelom stoga što su u njemu vidjeli način za dizanje ponosa među Amerikancima meksičkog porijekla. Cinco de Mayo pobjeda, 1862., nosi u sebi snažnu anti-imperijalističku poruku koja, kažu stručnjaci, nalazi velikog odjeka kod mnogih Amerikanaca meksičkog porijekla. Taj je stav, uostalom, prevladavao i kod meksičkih vojnika koji su nanijeli poraz Francuzima.
Kao što motivira Amerikance meksičkog porijekla, ista poruka motivira i druge, latino-američkog porijekla, a i svakoga drugoga. Cinco de Mayo je iz strogo rodoljubnog slavlja prerastao u bikulturalni događaj koji odražava identitet Amerikanaca meksičkog porijekla dok Anglo-Amerikancima pruža priliku da sudjeluju i uče o kulturi Meksika. Cinco de Mayo je trenutak za priznavanje hrabrosti i odlučnosti onih koji su se borili protiv opresije i trenutak za slavlje duge povijesne povezanosti Sjedinjenih Država i Meksika, koja uključuje i godine suradnje i nadu da dva susjeda mogu u budućnosti izgladiti razlike.
U to ime, sada, može i mole poblano, tradicionalno jelo iz države Puebla i, naravno –Corona!
