Linkovi

Charlie Chaplin i njegova vremena


Charlie Chaplin s ružom, u posljednjoj sceni filma iz 1931. godine "City Lights," Svjetla velegrada (AP Photo)
Charlie Chaplin s ružom, u posljednjoj sceni filma iz 1931. godine "City Lights," Svjetla velegrada (AP Photo)

Njegov najpoznatiji lik bio je onaj Skitnice (The Tramp) - naivnog, dobronamjernog čovjeka, široka osmjeha, otmjena držanja i džentlmenskih manira, u otrcanom odijelu od uskog crnog kaputa, prevelikih hlača i cipela, s polucilindrom na glavi, s potkresanim brkovima i bambusovim štapom u rukama, čovjeka koji uvijek upada u neke nezgodne situacije i uvijek se iz njih izvlači, čudom čuda

George Bernard Shaw je za Chaplina rekao: “Jedini genij koji je proizišao iz filma!” Mack Sennett, legenda “slapstick” komedije: “Najveći umjetnik koji je ikada živio!”

Kako je to znana “filozofkinja” Cher jednom rekla: “Svi mi izmišljavamo sebe; neki od nas jednostavno imaju više, neki manje mašte.”

Charlie Chaplin je imao obilje mašte. Bio je jedna od najkreativnijih, jedna od publici najdražih zvijezda nijemoga filma. U razdoblju od 1914. do 1936. godine, Chaplin je snimio cijeli niz najsmiješnijih i najpopularnijih filmova svoga vremena, bio neosporni kralj holivudske komedije.

Njegov najpoznatiji lik bio je onaj Skitnice (The Tramp) - naivnog, dobronamjernog čovjeka, široka osmjeha, otmjena držanja i džentlmenskih manira, u otrcanom odijelu od uskog crnog kaputa, prevelikih hlača i cipela, s polucilindrom na glavi, s potkresanim brkovima i bambusovim štapom u rukama, čovjeka koji uvijek upada u neke nezgodne situacije i uvijek se iz njih izvlači, čudom čuda. Taj njegov lik, više od bilo kojeg drugog, i asociramo s onim vremenom prije pojave zvučnoga filma.

Film po kojemu je Chaplin najviše želio da ga pamtimo bio je klasik iz 1925. godine – The Gold Rush, Zlatna groznica. U jednoj od najpoznatijih scena, Skitnica za večeru kuha staru cipelu i jede ju s nasladom jednog epikurejca. Takvi trenuci, postignuti suptilnim stapanjem tragedije i komedije, dižu film – a i dobar dio cjelokupnog Chaplinovog rada – na razinu lirizma. Srećom po njega, taj se lirizam i vrlo dobro prodavao tada.

Univerzalno prepoznatljiva kreacija, Chaplinova je Skitnica izazivala divljenje, poistovjećivanje i empatiju u kinoposjetiteljima diljem svijeta. Divljenje američke javnosti splasnut će donekle, kasnije u Chaplinovoj karijeri, kad se našao na meti političkih napada i kritika: konzervativci su bili ogorčeni zbog njegova izbjegavanja vojne službe u Prvom svjetskom ratu (iako je Chaplin bio proglašen zdravstveno nesposobnim), zbog činjenice da ni nakon četiri desetljeća života u Americi, četiri desetljeća života bez plaćanja poreza, nije postao američkim državljanom te zbog njegovih “komunističkih sklonosti,” četrdesetih godina, što je Chaplin službeno i žestoko opovrgavao.

Iako je ljevičarska uvjerenja poricao, Chaplin, rođen 1889., imao je dobrog razloga simpatizirati s potlačenima. Otac mu je bio alkoholičar, majka mentalno nestabilna; s polubratom Sidnyjem, Chaplin je svoje dickensovsko djetinjstvo i proveo u siromašnim četvrtima Londona. To će iskustvo Chaplina prožeti dubokim osjećajem razumijevanja za izopćenike svih vrsta.

Nakon što je na uličnim uglovima, još kao petogodišnjak, morao plesati za novčić-dva, Chaplinova kazališna karijera počela je kad se, u dobi od osam godina, pridružio plesnoj skupini Eight Lancashire Lads. Kao tinejdžer, nastupao s glumačkom družinom Freda Karnoa i u svojoj 22. godini, Charlie Chaplin je već bio ime u londonskim music hallovima.

Kad je, 1912., sa Fred Karno družinom došao u SAD po drugi puta, njegov je nastup, iduće godine, vidio je filmski producent Mac Sennett i Sennett Chaplina dovodi u Hollywood, angažira ga za upravo osnovani filmski studio Keystone Film Company, za $150 tjedno. Tijekom samo jedne godine, multitalentirani se Chaplin za Keystone pojavio u nekih 30 kratkometražnih filmova od kojih je mnoge sâm napisao i režirao i usput usavršavao kostim, ličnost i manerizme svog simpatičnog gubitnika, Skitnice. Godine 1915., Chaplin potpisuje ugovor sa Essaney Film Company koja, kasnije te godine, snima njegov prvi značajni film The Tramp. Chaplinova nadahnuta filmska persona zaslužuje istinsko divljenje.

Godine 1919., zajedno s Mary Pickford, D. W. Griffithom i Douglasom Fairbanksom, Chaplin osniva United Artists Corporation, prvu nezavisnu produkcijsku kompaniju u filmskoj industriji. Četiri godine kasnije, producira i svoj prvi film – A Woman of Paris, Parižanka. Zvučnom filmu, koji stiže potkraj 20-ih godina, Chaplin se opire što je moguće dulje i to objašnjava riječima: “Progovorim li, neću se ni po čemu razlikovati od bilo kojeg drugog komičara.”

I nije “progovorio” sve do 1940. godine, u filmu The Great Dictator, Veliki diktator, u kojemu glumi oba glavna lika – diktatora Adenoida Hynkela, temeljenog očito na Hitleru, i židovskog brijača, koji podsjeća na Skitnicu, ali nije Skitnica.

Chaplinovi filmovi postaju didaktički, posebice pacifistički Monsieur Verdoux, iz 1947., u kojemu Chaplin izražava svoje poglede na kapitalizam. Film je, u Americi, primljen s manje entuzijazma, sve glasnije se čuju zahtjevi za deportacijom Chaplina iz Sjedinjenih Država. Njegova popularnost jenjava jer publici je sve teže pomiriti imidž Skitnice, iz filma City Lights, Svjetla velegrada, Chaplinovog posljednjeg američkog filma, s onim iz njegova pravog života – multimilijunaša s ozbiljnim poreznim problemima, skandaloznim razvodima, sklonošću ka tinejdžerkama (dva puta se ženio 16-godišnjakinjama), nedoličnom parnicom radi određivanja očinstva.

Godine 1952., putujući brodom preko Atlantika, na londonsku premijeru filma Limelight, Svjetla pozornice, Chaplin saznaje da će, vrati li se u Ameriku, postati predmetom istrage te da će mu dozvola za ponovni ulazak biti uskraćena. Chaplin odlučuje ne vratiti se nikad više u Ameriku i nastanjuje se u Švicarskoj. Kombinacija skandala, politike i njegovog vlastitog, teškog temperamenta konačno nagriza i svjetsku popularnost koju je Chaplin uživao nekada.

Sa svojom četvrtom suprugom, 36 godina mlađom Oonom (kćeri dramatičara Eugena O’Neilla) i njihovo osmero djece, živi povučeno od svijeta. Protjecanje vremena, međutim, čini svoje - Chaplinov izvanredan doprinos filmskoj umjetnosti postaje više no jasan. Obećanje koje je zadao sebi i drugima, da se nikad neće vratiti u Ameriku, drži do 1972. godine, kad se u Ameriku vraća da bi primio Oscar za životno djelo, za “neprocjenjivi utjecaj koji je [sa sveukupno više od 70 kratkometražnih i 11 dugometražnih filmova] imao u pretvaranju filma u umjetnički izraz svog stoljeća.” Chaplin je tada primio i najdulje ovacije u povijesti Akademije, punih 12 minuta. Tri godine kasnije, 1975., u 85. godini njegova života, britanska mu kraljica dodjeljuje titulu Sir... Sir Charles Spencer "Charlie" Chaplin!

Njegovi zadnji (cjelovečernji) filmovi – Monsieur Verdoux, Limelight, A King in New York, Kralj u New Yorku (1957.) i A Countess from Hong Kong, Grofica iz Hong Konga (1967.) nisu možda bili popularni hitovi, ali postali su kultni među onim vjernijim Chaplinovim štovateljima poput Jamesa Ageeja, Andréa Bazina i Francoisa Truffauta.

Svestran u svom području djelovanja – pisac, producent, režiser, glavni glumac, skladatelj – Chaplinov jedinstveni i ustrajni genij još uvijek je evidentan u izvanrednoj i dirljivoj pantomimi filma Svjetla velegrada, u društvenoj empatiji Modernih vremena i u njemu najdražem filmu, Zlatna groznica. Ti su filmovi od minijaturnog majstora pantomime napravili jednog od najutjecajnijih zabavljača u povijesti show-businessa.

Prirodno, Chaplin je bio predmetom niza akademskih članaka, studija, biografija. Godine 1964., napisao je i vlastitu verziju događaja, pod pompoznim naslovom “My Autobiography.” Neke kontroverznije događaje zataškao je ili uljepšao, ime Bustera Keatona nije ni spomenuo, svojoj drugoj supruzi Liti Grey posvetio je samo tri rečenice, ali zato je dao dugu listu slavnih koji su mu se divili, što je njegovu dugogodišnju poslovnu partnericu Mary Pickford navelo na komentar: “He’s still a son of a bitch.”

Prva knjiga koja podrobno dokumentirano govori o Chaplinovim teškim godinama, u dubokom siromaštvu, s mentalno bolesnom majkom, bila je ona Davida Robinsona – “Chaplin: His Life and Art” (1985); naravno, Robinson detaljno piše i o Chaplinovom filmskom djelu. Robinson je i autor izvrsne “Chaplin: The Mirror of Opinion” (1983), koja se bavi političkim progonom i Chaplinovim egzilom u Švicarskoj.

Istom se temom bavi i “Chaplin and American Culture: The Evolution of a Star Image” (1989), Charlesa Malanda, kao i “love-hate” odnosu između Chaplina i američke publike. Znani američki filmski kritičar Richard Schickel, veliki, ali i objektivni štovatelj Chaplina, koji je Chaplina nazvao “prvom žrtvom moderne celeb-kulture... čovjekom kojega je pokretao nepopustljivi ego... čije su sve životne tragedije potekle iz bolesne potrebe za publikom kojom će dominirati, potrebe da bude prvi, da vodi,” sabrao je, za svoju knjigu “The Essential Chaplin: Perspectives on the Life and Art of the Great Comedian” (2006), više od 30 eseja, najprovokativnijih i najpronicavijih kritika Chaplinova života i rada, iz pera autora najšireg spektra, od Alistaira Cookea, Roberta Sherwooda, Edmunda Wilsona... do Maxa Eastmana, Jamesa Ageeja, Waltera Kerra...

Kerrova “The Silent Clowns” (1990), po mišljenju mnogih najbolja je knjiga o Chaplinu i jedna od najboljih ikad napisanih o filmu.

Pisali su o Chaplinu i članovi njegove obitelji: Charles Chaplin Jr. –“My Father, Charlie Chaplin;” Michael Chaplin – “I Couldn’t Smoke the Grass on My Father’s Lawn;” a Lita Grey Chaplin napisala je “My Life With Chaplin“ i u njoj iznijela najdulji popis pritužbi i prigovora na račun Chaplina.

Kenneth Lynn, u svojoj opsežnoj, pomno istraženoj “Charlie Chaplin and His Times,” (1997) otkriva nam Chaplina kao čovjeka koji je cijelog života bio vlastiti boss - vrhunski umjetnik koji je istodobno funkcionirao i kao korporacijski glavni i izvršni, što je neuobičajeno, i otkriva nam Chaplina-velikog diktatora, čovjeka koji je glavnu riječ morao voditi ne samo na filmskom setu nego i kod kuće, u privatnom životu.

Koliko god se Chaplinu-umjetniku divi, Lynn se isto toliko gnuša Chaplina-čovjeka i njegova ponašanja – njegove opsjednutosti nimfetama, njegovih Casanova nagona, njegove hladnoće i sebičnosti i nezahvalnosti prema kolegama, članovima obitelji, njegovih društvenih ambicija – guranja u bolje društvo, njegovog fanatičnog razbacivanja imenima poznatih i slavnih, kao tobožnjih dobrih znanaca, da bi impresionirao druge, njegovih uzaludnih nastojanja za pridobivanje intelektualnog ugleda, njegovih naivnih staljinističkih govorancija.

Chaplinov politički život u fokusu je nesentimentalne biografije Joyce Milton – “Tramp: The Life of Charlie Chaplin” (1996). Neki vjeruju da je Chaplin morao napustiti SAD zato što je bio komunist, drugi zato što je bio “nemoralan.” Niti jedna optužba nema stvarnih, činjeničnih temelja, ali autorica ih obje pomno ispituje, uz usputne komentare o naivnosti Chaplinovih javnih govora na teme o kojima je sâm vrlo malo znao ili gotovo ništa. (Jedan njegov slavni prijatelj rekao je, a Joyce Milton ga citira: “Charlie samo misli da misli i razmišlja.”)

Koketirao je s komunizmom 20-ih godina, do kraja tog desetljeća već ga je prošla volja, a onda se u njemu rodio novi entuzijazam kad je počeo vjerovati da je to bila “jedina anti-nacistička snaga u Europi i jedina nada u poraz Hitlera.” Chaplina je komunizam, piše Miltonova, privlačio iz dva razloga: “Sebe su predstavljali kao predstavnike potlačenih masa, s kojima se Chaplin identificirao, i tvrdili su da oni imaju pravi odgovor na svako pitanje.”

Chaplinovu naivnost i nedosljednost njegovih političkih stavova ona ilustrira njegovom podrškom Uptonu Sinclairu, kandidatu, 1934., za guvernera Kalifornije, koji je tražio povećanje poreza za bogate od 50%. Chaplin, ne samo bogat nego na glasu i kao škrtac, nikad u životu nije platio dolara poreza! Ironiju Chaplinovih ljevičarskih simpatija, Miltonova upotpunjuje slikom njegovih posljednjih godina života, u palači od 18 soba, na 15 hektara biranog zemljišta u Veveyu, u Švicarskoj, sa dvije dadilje s punim radnim vremenom i – velikim američkim poreznim problemom.

I Joyce Milton piše o Chaplinovom nekorektnom ponašanju prema starim prijateljima, bivšim suprugama, ljubavnicama, uposlenicima, suradnicima... Ime Orsona Wellsa, primjerice, koji je napisao prvu verziju Monsieur Verdouxa, ispustio je iz špice filma... sve dok nije postalo jasno da film neće imati velikog uspjeha. Charlie je bio zlopamtilo, piše Miltonova, i za najmanje bi sukobe i svađe, za najmanju sitnicu, vođen nekim dubokim unutrašnjim gnjevom, pokretao parnicu i to protiv dobrih mu i dragih prijatelja. Provokativni politički govori postali su za njega nešto poput emocionalnog oduška i u samoobrani bi vikao: “Ja sam umjetnik! Nikad me nije zanimala politika!” Možda ga i nije zanimala, inzistira Joyce Milton, ali njome se bavio! Izvan filmskog platna, u privatnom životu, Charlie nije bio tako maštovita i zabavna osoba.

Charlie Chaplin je umro na Božić, 1977., manje od dvije godine nakon što ga je britanska kraljica proglasila vitezom, pet godina nakon što ga je Hollywood pozvao natrag u Ameriku, za dodjelu počasnog Oscara. Oba su mu priznanja bila ukazana za najvažniji dio njegova života: njegov talent za pravljenje ludo smiješnih filmova.

XS
SM
MD
LG