Linkovi

Wallace Hume Carothers, “Otac najlona”

  • Jagoda Bush

Wallace Hume Carothers, “Otac najlona”

Čovjek koji je držao više od 50 patenata, čovjek koji je dao trajni doprinos, istraživački i komercijalni, Americi i svijetu, u napadaju depresije počinio je samoubojstvo, u sobi jednog hotela u Philadelphiji, samo dva dana nakon 41. rođendana.

Ime Wallacea Humea Carothersa mnogima danas vjerojatno ne znači ništa, ali ono je vrlo dobro poznato kemičarima, naročito polimerijskima. Naime, Carothers je izumitelj poliamida 66, svakodnevnim jezikom rečeno – najlona.

Jedan od istinskih pionira polimerstva, Wallace Hume Carothers bio je jedan sjajan kemičar, znanstvenik i izumitelj i jedna duboko mučena duša – otkrio neopren i otkrio najlon, tj. PA 66 (pokušajmo samo zamisliti život danas bez plastičnih i gumenih proizvoda!), a onda sebi oduzeo život, limunadom s dodatkom cijanida.

Carothers je rođen 27. travnja 1896. godine u mjestu Burlington, savezna država Iowa. U obitelji se gajila ljubav za klasičnu glazbu pa je i Carothers, još kao dijete, za nju pokazivao veliki interes; kasnije će i reći da bi vjerojatno postao glazbenikom, da je mogao ponovno birati. Pohlepno je i čitao – britanske pisce 19. stoljeća, Marka Twaina, sve što mu je u ruke došlo o životu i radu Thomasa Alve Edisona. Ali, kao dijete također, volio je i alat i mehaničke naprave i stalno provodio nekakve eksperimente. U srednjoj školi, kemija ga je toliko privlačila da je od svoje sobe napravio laboratorij.

Na koledžu Tarkio, u saveznoj državi Missouri, studirao je prvo računovodstvo i tek onda upisao kemijske znanosti, dok je istovremeno, na istom koledžu, i predavao računovodstvo. Studij kemije nastavio je na Sveučilištu Illinois, gdje je i diplomirao; radio potom godinu dana na Sveučilištu South Dakota, predavajući analitičku i fizikalnu kemiju, objavio za to vrijeme i par zamjećenih radova, a onda se vratio na University of Illionis i 1924. godine doktorirao. Dvije godine na tom sveučilištu predaje organsku kemiju, a onda prelazi na Harvard gdje i započinje s istraživanjima kemijske strukture polimera.

Godine 1928., Carothers stiže u kompaniju DuPont, pristavši (nevoljko) na ponudu Charlesa Stinea, tadašnjeg direktora kemijskog odjela te velike kompanije. Nevoljko stoga što se bojao da će izgubiti slobodu, a svjestan svoje duševne nestabilnosti – kronične depresije - bio je i zabrinut zbog prijelaza iz akademske u industrijsku sredinu i mogućih problema u prilagođavanju. Ali DuPont je, u neuobičajenom potezu za ono vrijeme, upravo počeo odvajati velika sredstva za znanstvena istraživanja, u svrhu diverzifikacije proizvodnje. Šefovi su čvrsto vjerovali da će se ulaganja u čistu znanost isplatiti. I bili su u pravu.

Charles Stine je u svojem programu predložio pet područja istraživanja; jedno od njih bila je polimerizacija. Istraživanja na tom području, smatrao je Stine, mogla su donijeti velike koristi, a cijelo dotadašnje znanje i metode temeljili su se samo i isključivo na iskustvu. Za uspjeh programa, koji je, uz polimerizaciju, uključivao još i koloidnu kemiju, katalizu, dobivanje fizikalnih i kemijskih podataka, te organsku sintezu, Stine je znao da mora naći i angažirati znanstveni crème de la crème za sva ta područja. Za polimerizaciju, to je bio 31-godišnji Wallace Hume Carothers, sa Harvarda. (Jedini drugi kojega je uspio pronaći bio je 30-godišnji Elmer Kreamer, sa Sveučilišta Wisconsin, za koloidnu kemiju.) Dobivši, međutim, uvjeravanja da njegova sloboda i neovisnost u istraživanjima neće biti ograničene, Carothers je pristao na Stineovu ponudu i dobio najmoderniji laboratorij i visoko obrazovanu, talentiranu, mladu istraživačku ekipu za provođenje osnovnih istraživanja na polimerima poput bakelita i celuloze, te svile, čija je molekularna struktura tada bila predmet mnogih rasprava. Naime, početkom 30-ih godina, politički i trgovinski odnosi između Japana, glavnog izvora svile, i Sjedinjenih Država nisu baš bili najbolji, do svile je bilo sve teže doći i bila je sve skuplja. DuPont je želio problem riješiti razvijanjem umjetnog vlakna kojim bi se zamijenila svila. Primijenjujući nove ideje kvantne mehanike na neke inovativne teorije o strukturi polimera, Carothers je došao do točnog zaključka da su oni dugi lanci enormnog broja malih, kemijski međusobno povezanih molekula.

Jednom kad je shvatio kako funkcioniraju prirodni polimeri, stvaranje sintetičkih bilo je relativno jednostavno. Carothersov prvi uspjeh bio je neopren, istih elastičnih svojstava kao i guma. DuPont je komercijalnu proizvodnju neoprena počeo 1932. godine.

Carothersov najznačajniji, međutim, bila je umjetna svila, čudesno vlakno kojemu je on dao ime poliamid 66, a DuPont nazvao - najlon. Jedanaest je godina bilo potrebno za razvijanje tog materijala – kondenzacijskom polimerizacijom adipinske kiseline i heksametilendiamina. Komercijalna proizvodnja najlona, odnosno PA 66, počela je potkraj 1939. godine, u pogonu DuPonta u Seafordu, savezna država Delaware. Charles Stine je novi materijal najavio u proljeće te godine, no, prema Davidu Hounshellu i Johnu Kenlyju Smithu, autorima teksta “The Nylon Drama,” ne na nekom znanstvenom skupu nego pred oko tri tisuće žena, članica raznih ženskih klubova, okupljenih za Osmi godišnji forum o aktualnim problemima, u organizaciji New York Herald Tribunea, a pred otvaranje New York World’s Fair, 1939. godine. Tema te Svjetske izložbe bila je “The World of Tomorrow,” Svijet sutrašnjice, pa je i Stine svoj govor održao u okviru zasjedanja Foruma nazvanog “We Enter the World of Tomorrow.”

Riječima “Prvi put najavljujem potpuno nova tekstilna vlakna, prva organska tekstilna vlakna napravljena od anorganske tvari... govorim o vlaknima proizvedenima od najlona, vlaknima čvrstim poput čelika, mekim poput mreže pauka, ali elastičnijima od svih drugih prirodnih vlakana,” Stine je svijet i “uveo u sutrašnjicu,” najavio eru sintetskih polimernih vlakana.

“Čvrsta poput čelika, meka poput mreže pauka...”, žene su oduševljeno pozdravile te Steinove riječi, nadajući se novim, nepoderivim, neuništivim čarapama proizvedenima od čudesnih novih vlakana. Njegovo je obećanje bilo ubrzo i ispunjeno - na izložbi Golden Gate International Exposition 1939./1940., u San Franciscu, najveći su hit bile upravo najlonke; otpočela je i era najlon čarapa! Potražnja je bila ogromna. Kad su se pojavile na tržištu, prvog dana - 14. svibnja 1940. godine - prodano je bilo 72 000 pari najlonki; do kraja te prve godine, DuPont je prodao 64 milijuna pari. Žene su stajale u dugim redovima, vladala je prava najlonmanija, novine izvještavale o pravim “najlon-neredima” u robnim kućama. Da nije bilo Carothersovog izuma, ne bi bilo ni filma “Čarobnjak iz Oza,” barem ne još te iste godine, jer upravo je od najlona načinjen tornado koji je Dorothy prenio iz Kansasa do Emerald Cityja.

Predstavljeni su bili na onoj Svjetskoj izlozbi 1939. godine mnogi cudesni izumi, medju njima – fotografija u boji, prvi televizor, klima-uredjaj... ali zene su bile najvise impresionirane – najlonkama!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je DuPont svoju proizvodnju najlona morao preusmjeriti za vojne potrebe, na izradu padobrana, zrakoplovnih guma, pancirki, užadi, šatora... par najlonki bio je tako dragocjen da se za njih moglo dobiti sve i sva.

Wallace Hume Carothers, međutim, nije uspio vidjeti globalni uspjeh i utjecaj svojih izuma. U travnju 1937., dvije godine prije pojave najlona na tržištu, Carothers je, unatoč nastojanjima obitelji i kolega kao i liječnika psihijatara da mu pomognu, oduzeo sebi život, popivši onaj koktel od limunova soka i cijanida. Kao znanstvenik, znao je dobro što postiže dodavanjem kiseline cijanidu – brze i jače djelovanje djelovanje otrova.

Čovjek koji je držao više od 50 patenata, čovjek koji je dao trajni doprinos, istraživački i komercijalni, Americi i svijetu, u napadaju depresije počinio je samoubojstvo, u sobi jednog hotela u Philadelphiji, samo dva dana nakon 41. rođendana. Nije za sobom, svojoj supruzi i drugima, ostavio nikakvo pismo, nikakvo objašnjenje, ali iz nekih njegovih ranijih izjava moguće je naslutiti da je o sebi, kao znanstveniku, imao loše mišljenje, da je gajio sumnje u vrijednost svojih izuma. Čovjek kojega danas smatraju utemeljiteljem američke kemije polimera! Čovjek koji je doslovno promijenio teksturu ljudskog života!

XS
SM
MD
LG