Bob Schild cijelog svog zivota zivi kao kauboj, u istocnom Idahu. Prakticki je odrastao na konju, sudjelovao u raznim disciplinama na rodeo natjecanjima diljem Amerike. Za svojih aktivnih rodeo dana Bob je otkrio – poeziju. On je istinski kaubojski pjesnik, kaze Sadie Babits, i nastavlja:
Bob Schild me je docekao u svojoj radionici za izradu predmeta od koze, u mjestu Blackfoot, u saveznoj drzavi Idaho. Docekao me na stakama. Konj ga je, kaze, zbacio prije nekoliko tjedana, preplasio se kad je pred njega iznenada, s druge strane brda, nahrupilo stado ovaca. Bob nije od samog pada zadobio ozlijede; nogu mu je slomio konj kad je stao na nju. Sve je to dio kaubojskog zivota. Iskustva, lijepa i bolna, Bobu sluze kao inspiracija.
"Tako je i nastala kaubojska poezija. Slavni kaubojski pjesnici, poput Curlyja Fletchera, pisali su o onome sto su znali. To pokusavam i ja," kaze Bob Schild.
Bob je napisao pjesmu za svog starog rodeo prijatelja, Rona, koji se nastavio natjecati jos dugo nakon sto se Bob povukao s rodea. Kad ga je zadnji put vidio, Bob je svojem prijatelju rekao:
"Ron, prestar si za rodeo, ako nista drugo – zakon vjerojatnosti ce te sustici, vrijeme ti je prestati. A on meni: To je sve sto znam i zato moram nastaviti."
Tako je i bilo, Ron je s rodeom nastavio.
“...Kopito, rog, kraj koji se nije ocekivao, sve je gotovo/Iz raspora, crveni je mlaz potekao, lice kauboja poblijedjelo.”
Te pjesme dolaze iz srca. Odatle, kazu, i dolazi kaubojska poezija.
Schield ju je poceo pisati jos 50-ih godina.
"Isao sam tada od rodea do rodea, zajedno s dvojicom kanadskih kauboja, neka od tih putovanja bila su doista maratonska."
Rodeo natjecanje bi, recimo, bilo u petak, a potom bi odmah slijedilo 15 sati voznje do drugog rodea, iduce veceri. Da bi ostali budni, prica Bob, recitirali bi kaubojsku poeziju. Za tih dugih voznji Bob je naucio ritam i rimu. Njegova iskustva u jahanju divljih konja dala su mu materijal za poeziju:
"Kad smo bili djeca, tata je bio trgovac konjima i uvijek bi kupio nekog divljeg, jos neukrocenog i taj je bio posao mog brata Jacka i mene; meni tada nije moglo biti vise od 12 godina."
Rodeom se, medjutim, Bob nije poceo baviti sve dok nije krenuo na koledz, University of Idaho. Imao je, prica, kartu za vlak, 140 dolara u dzepu, placenu skolarinu za jednu godinu i posao koji mu je donosio zaradu od 65 centi na sat – ciscenje pregradaka za konje, cetiri sata svakog dana. To mu je, dodaje, dalo dobru kondiciju. Jednog dana, prijatelj ga je pozvao da gledaju trening sveucilisne rodeo ekipe. Vidio je da nitko nije htio jahati divljeg konja:
"Jahat cu ga ja, ako vam netko treba. Samo metnite sedlo na njega. I tako je pocela moja rodeo karijera."
Kako novaca nije imao ni za salicu kave, a kamoli da se prijavi na sluzbeno natjecanje, prijatelj mu je platio registraciju za prvi rodeo, u Salemu, u saveznoj drzavi Oregon. U jednoj je kategoriji pobijedio, u nekoliko se visoko plasirao i zaradio 50 dolara. Bob nije mogao vjerovati svojim ocima.
Premjestio se na koledz u Koloradu kako bi imao vise prilike za rodeo. Osvojio je nekoliko naslova, dobio nekoliko nagrada, a kad je dobio diplomu, iz uzgoja stoke, poceo se natjecati u profesionalnom rodeu i tako nastavio punih 18 godina. Novcem koji je zaradio otvorio je svoju radionicu. Godine provedene u rodeu daju mu obilje materijala za njegovu poeziju.
"Uzivam u pisanju vise nego li u bilo cemu drugome."
Od prvih rodeo dana, na koledzu, do prijatelja koje je stekao, a i ljubavi, Bob Schild pise o svemu. Svake godine napise i jednu blagdansku, s malo kaubojske mudrosti:
“Bozic medju slobodnima/slavi se s puno stovanja/Djeca u igri oko bozicnog drvca/ne dopire do njih bijeda/ni politika/nabacivanje blatom i njena sprdnja./Umjesto toga, velicanstvenost blagdana/ dan ljubavi, dan veselja.”