Linkovi

Evo ti ruka, moj vjerni prijatelju, daj i ti meni svoju, pa da ispijemo čaše, za dobre dane, davno prošle...

  • Jagoda Bush

Za Auld Lang Syne, koja upravo tim riječima završava, možda nije suviše reći da je najpoznatija i najraširenija pjesma civiliziranog svijeta, globalni izraz čežnje i prijateljstva. Jedan od škotskih darova svijetu, koji nas podsjeća na ljubav i dobrotu i blagonaklonost nekih prošlih dana, ali držeći za ruku susjednu osobu, dok je pjevamo, daje nam i osjećaj pripadanja i zajedništva koji nosimo u vremena pred nama. Iako velika većina ne zna njene riječi, svakako ne sve njene riječi, ona je postala nešto poput nacionalne himne svijeta. Pjevamo je za ispraćaj Stare i doček Nove, završavamo njome mnogo prijateljsko druženje, smatramo je međunarodnim izrazom prijateljstva, drugarstva i nade. U znak pozdrava i kao potvrdu starih prijateljstava, otpjevat ćemo je, držeći se zajedno za ruke. Jer sve to, danas, i znače te tri jednostavne, keltske riječi, riječi iz starog škotskog dijalekta – auld lang syne. Na engleskom, doslovno – old long since, u značenju “dobri dani davno prošli.” For auld lang syne – za dobra, stara vremena. Riječi datiraju barem iz 1711. godine. Ako i ne znamo ostatak teksta pjesme, te četiri zadnje riječi svakako su nam svima dobro poznate. Kao i one kojima pjesma započinje – Should auld acquaintance be forgot, and never brought to mind? Treba li stare znance zaboraviti, nikad ih se više ne sjetiti?

Robert Burns

Robert Burns

Ostatak pjesme uglavnom samo pjevušimo, zatvorenih usta. Ostatak pjesme možda i zna samo šačica ljudi, a i oni stalno vode raspru oko toga koje su riječi prave, originalne. Genealogiju pjesme, ionako već složenu, još složenijom je učinio, potkraj 18. stoljeća, škotski pjesnik i folklorist Robert Burns. U davna vremena, možda su je, uz sivu i vjetrom brisanu obalu sjeverne Škotske, okupljeni oko vatre, i pjevali kršni Škotlanđani, ali Burns je prvi tu drevnu škotsku baladu, čuvši je od nekog starca, zapisao i original poslao Britanskom muzeju, uz komentar: “Ovo je pjesma iz davnih dana, nikad dosad objavljena, nikad zapisana, dok to nije učinila moja ruka.”

Upravo zbog toga, a i zbog činjenice da je Burns u nju nedvojbeno pretočio nešto od svog pjesničkog dara i umijeća, mnogi tu pjesmu i pripisuju peru slavnog škotskog barda, koji je umro 1796. godine, kratko prije njezina objavljivanja.

Većini Amerikanaca, međutim, ionako je poznatija instrumentalna verzija; većina pjesmu asocira s orkestrom Guya Lombarda, bandleadera i violinista, rodom iz kanadske pokrajine Ontario, koji je postao sinoniman s novogodišnjim slavljima. Gotovo punih 50 godina, Silvestrovo je, u Americi i Kanadi, pripadalo jednom čovjeku - Guyu Lombardu. I njegovu orkestru zvanom The Royal Canadians. U razdoblju od 30-ih do 70-ih godina, prvo na radiju, a onda i na televiziji, Lombardova je verzija pjesme Auld Lang Syne signalizirala kraj Stare i početak Nove godine. Snimit će je, kasnije, i nebrojeni drugi orkestri i glazbenici (Hendrix, Presley, Prince, Billy Joel, Rod Stewart), čut ćemo je i u nizu filmova, ali nebrojeni su, u Americi, još uvijek i oni za koje Lombardova verzija ostaje ona definitivna, oni koji se s nostalgijom sjećaju tradicije započete u njujorškom hotelu Roosevelt, 1929. godine.

Guy Lombardo

Guy Lombardo

Godine 1924., Gaetano Alberto “Guy” Lombardo osnovao je, sa svoja tri brata i nekolicinom drugih glazbenika, vlastiti jazz-orkestar The Royal Canadians. Do Lombardove smrti, 1977., njegov je big band imao više od pet stotina hitova, više od bilo kojeg drugog orkestra. I plesni orkestar koji je prodao više ploča nego bilo koji drugi njihovog vremena – više od 100 milijuna! I nastupio u Washingtonu, na više predsjedničkih inauguracijskih balova od bilo kojeg drugog orkestra. “Najslađi zvuci s ove strane raja,” bile su Lombardove riječi za slogan orkestra. Neke od tih “najslađih zvukova” možda smo već i zaboravili, ali ne i tradicionalnu novogodišnju – Auld Lang Syne – u izvedbi Lombardova orkestra.

U razdoblju od 1929. do 1959., Lombardovi Royal Canadians svirali su je točno u ponoć, u njujorškom hotelu Roosevelt, a od 1960. do 1976. godine, za goste onog drugog legendarnog njujorškog hotela – Waldorf Astoria. Svake godine, od 1929. do 1976., nastupe Lombardovog orkestra na dočecima Nove godine u oba hotela prenosio je radio, kasnije televizija, za milijune i milijune drugih, diljem Amerike, a i daleko izvan nje. Gotovo 50 godina, silvestrovska slavlja bila su praktički “u vlasništvu,” u rukama, jednog, jedinog čovjeka - Guya Lombarda! Od prvog televizijskog prijenosa, iz hotela Roosevelt pa do zadnjeg nastupa Lombardova orkestra u Waldorf Astoriji, doček Nove godine, s Lombardovim orkestrom, vidjelo je više od milijardu i pol gledatelja!

Od Times Squarea do Francuske (Oui, nous nous reverrons, mes frères...), Bangkoka, Beijinga, Tokija... Auld Lang Syne osvojila je svijet. Svaku Novu godinu dočekujemo s te tri jednostavne riječi dok se, stojeći uz prijatelje, prisjećamo veselih i tužnih prošlih vremena.

And there’s a hand, my trusty friend; And give us a hand o’ thine; And we’ll take a right good-will draught, for auld lang syne. Evo ti ruka, moj vjerni prijatelju, daj i ti meni svoju, pa da ispijemo čaše, za one dobre dane, davno prošle.....uz te riječi, koje su možda Burnsove, a možda nekog davnog i anonimnog pjesnika, tko zna?, riječi koje, nažalost, danas često zaboravljamo reći, čak i prijateljima, mi želimo Sretnu Novu godinu svima vama!
XS
SM
MD
LG