Kad je bio dovršen i svečano otvoren, prije 70 godina – 31. listopada 1941. godine – zvali su ga “Shrine of Democracy (Hram demokracije); u međuvremenu, dobio je status Nacionalnog spomenika. Mount Rushmore. Samo mu njujorški Kip Slobode konkurira kao globalno prepoznatljivi simbol američkih težnji i ideala.
Na jugozapadu Južne Dakote, tamo gdje ta savezna država graniči s Nebraskom, na jugu, i Wyomingom i Montanom, na zapadu, područje je izvanredne ljepote, poznato pod imenom Black Hills, jer i čini ga manji, izolirani brdski lanac koji se neočekivano diže iz Velikih ravnica. Geološka anomalija, rekli bi – gusto pošumljeni otok u beskrajnom moru trave. Iz daljine, brda se doista doimaju crnima, zbog šuma, pa su im Lakota Indijanci, koji imaju dugu povijest u Black Hills, i dali to ime, na njihovom jeziku – Pahá Sápa. Najviši je vrh Harney Peak – 2.208 metara; Mount Rushmore je visok 1.708 metara.
Ali kad kažemo Mount Rushmore, ne mislimo na jedno od Crnih brda, već na one četiri divovske glave uklesane u njegovu jugoistočnu granitnu stijenu, glave i lica četvorice potvrđeno velikih američkih predsjednika – Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Abrahama Lincolna i Theodorea Roosevelta.
Nema u Americi drugog spomenika koji tako jasno i očito, i tako “glasno” i razmetljivo, ističe crte američkog karaktera koji je Ameriku, u prvom redu, iskrčio, potom naselio i izgradio: sirova snaga, drska vjera i pouzdanje, sklonost prema veličini i dimenzijama i dobra doza zanesenog, ludog individualizma. U takvoj je zemlji planine doslovno mogao micati i jedan sin doseljenika.
Gutzon Borglum, sin mormona, doseljenika iz Danske, rođen je 1867. godine, u saveznoj državi Idaho. Umjetnost je studirao u Parizu, na Académie Julian; upoznao u Parizu i kipara Augustea Rodina i našao se pod njegovim utjecajem, njegovim impresionističkim obrađivanjem fenomena svjetla, na površinama skulptura. Po povratku u Ameriku, Borglum će izraditi veliki broj skulptura, u New Yorku, Washingtonu, Atlanti, Chicagu... i početi gajiti određenu naklonost i fascinaciju za velike, herojske teme i divovske dimenzije što je potpuno i odgovaralo njegovoj ekstrovertnoj ličnosti.
Borglum je bio veliki patriot i vjerovao je da spomenici koje je Amerika izgradila nisu bili njeni vlastiti, originalni, da je bilo potrebno stvarati američku umjetnost, crpsti iz američkih izvora, ovjekovječiti američka dostignuća. Američka umjetnost, govorio je, mora biti u skladu s američkim životom, mora biti monumentalna. Sve o čemu je Borglum sanjao, razmišljao, govorio, sve što je radio, moralo je biti velikih razmjera.
I tako je, početkom listopada 1927. godine, patriotski nastrojeni dansko-američki kipar počeo dinamitom u zrak dizati “božja brda,” obećavši da će iz toga nastati divovske glave američkih predsjednika. Tadašnji državni povjesničar Južne Dakote bio je začetnik ideje, ali tražio je od Borgluma masivnu skulpturu u čast junacima Staroga Zapada. Umjesto njih dobio je prvo Georgea Washingtona i Abrahama Lincolna; toj dvojici Borglum je ubrzo dodao i Thomasa Jeffersona i svog prijatelja Theodorea Roosevelta.
Borglumu je bilo 60 godina kad je počeo rad na Mount Rushmoreu. Posao je bio naporan, a trebalo je stalno i u Washington - u Kongres, po sredstva za nastavak posla, i u Bijelu kuću, za podršku tekućih stanara. Dvojicu je i uspio nagovoriti da poduzmu dugo putovanje do Južne Dakote i svojom nazočnošću uveličaju ovaj ili onaj trenutak izgradnje - Calvina Coolidgea i Franklina Roosevelta. Coolidge, u kaubojskim čizmama i s ogromnim kaubojskim šeširom, rekao je u govoru za svog posjeta: “Budući naraštaji hrlit će do Mount Rushmorea kako bi očitovali svoju odanost i predanost nezavisnosti, samovladi, slobodi i ekonomskoj pravdi.” To rekavši, uručio je Borglumu set bušilica!
Dok je radio na Mount Rushmoreu, Borglum je i putovao svijetom... Pariz, Poljska... na svečano otkrivanje svojih radova. Za njegovih izbivanja, njegov je sin Lincoln nadzirao radove u Black Hills.
Rad na Mount Rushmoreu je trajao 14 godina; spomenik je bio svečano otvoren 31. listopada 1941. Ali Gutzon Borglum, potpuno iscrpljen, već je bio mrtav; umro je, u Chicagu, osam mjeseci ranije, 6. ožujka te godine, u 74. godini života. Ali obećane je, divovske glave dovršio i Americi nametnuo svoju viziju.
Pitanje koje se svakome nameće, dok stoji, i krivi vrat, u podnožju Mount Rushmorea: Kako je to uopće napravljeno? No pravo pitanje, možda, koje Mount Rushmore pred nas postavlja nije “Kako?” nego “Zašto?” Zašto su baš ta četvorica tamo gore, s glavama često u oblacima? Koju to zajedničku, jedinstvenu ideju o Americi zastupaju baš ta četiri predsjednika? Spomenuta četvorka predstavlja najviše ideale Amerike, onako kako su oni bili definirani za prvih 150 godina postojanja nacije. I prema kojima je ona i kasnije nastavila.
Washington je utemeljitelj zemlje i njene demokratske vlade. Jefferson predstavlja stabilnost, jer napisao je Deklaraciju nezavisnosti. A poticao je i širenje na Zapad. Lincoln je spasio Uniju i oslobodio robove, a Theodore Roosevelt branio prava običnog čovjeka. On također čvrsto stoji iza uvjerenja da u Americi čovjek može biti štogod mu je želja i volja! “Skulptura koja slavi ono što je zemlju učinilo velikom,” govorio je Borglum, “mora biti kolosalna.” On je tu četvoricu izabrao zbog njihove ulogu u očuvanju Republike i širenja njezina teritorija.
Svaki od četiri američka predsjednika američki je original. Ali to je i Gutzon Borglum, sin danskog doseljenika, ali proizvod zemlje s neograničenim mogućnostima!
“Amerikanci gaje posebnu sklonost za nemoguće podvige,” prva je rečenica orijentacijskog filma koji Borgluma i njegovu ekipu prikazuje kako u mrežama vise visoko u zraku i klešu predsjednička lica. Nije to bio posao za čovjeka slabih živaca! Borglumovi su bili dovoljno čvrsti, a on je imao napretek i energije i entuzijazma i upornosti te unatoč zamršenoj priči političkih manevara i žestokom protivljenju ideji da se priroda dira i unakazuje, Borglum je svoj “nemogući podvig” uspio ostvariti. Njegov je odgovor bio: “Nije ovo nikakav ‘kolosalni’ štos ili egzibicija, ja sam jednostavno planinu malo animirao.”
Tijekom cijelog projekta, Borglum je vjerovao da Južnoj Dakoti čini ogromnu uslugu. Desetljeća koja su uslijedila, to su i potvrdila. Milijuni turista čine tu granu njena gospodarstva drugom po redu najjačom industrijom u državi, prva je poljoprivreda.
Velika četvorka, tijesno zbijeni jedan do drugoga, ravnodušno je zagledana negdje u daljinu. Veće inženjersko ostvarenje nego umjetničko, reći će mnogi. Svaka je glava, od brade do tjemena, oko 20 m visoka. Oko četiri stotine radnika radilo je na njima. Konačni je račun iznosio 982.992 dolara i 32 centa. Preko 800 tisuća namirila je savezna vlada. Ostalo je došlo iz privatnih džepova.… Bilo je kasnije kampanja da se četvorici pridodaju i drugi predsjednici.
Srećom – na planini mjesta više nema!