Linkovi

100 godina od rođenja “oca bluegrassa” – Billa Monroea


100 godina od rođenja “oca bluegrassa” – Billa Monroea
100 godina od rođenja “oca bluegrassa” – Billa Monroea

Čak i oni koji sumnjaju u pravi, istinski doseg bluegrassa priznaju Monroeu status “glazbenog diva,” priznaju i da bluegrassa bez njega ne bi ni bilo

Rođen 13. rujna 1911. godine, na jednoj farmi kraj mjesta Rosine, u saveznoj državi Kentucky, Bill Monroe (punim imenom William Smith Monroe) jedan je od rijetkih glazbenika za koje se može reći da su “osnivači žanra.”

“Očinstvo” je diskutabilno pitanje u svakom umjetničkom izrazu pa tako i u glazbi. Louis Armstrong nije bio taj koji je izumio jazz niti je country sâm izumio Jimmy Rodgers i sasvim je sigurno da rock-and-roll nije izumio Elvis Presley. Ali Bill Monroe je doista izumio cijeli jedan žanr te s punim pravom ponio naslov “Father of Bluegrass Music.” “Želio sam imati vlastiti glazbeni stil, uvijek sam želio imati nešto svoje, da ne moram kopirati druge. I tako je, potkraj 30-ih, početkom 40-ih, bluegrass počeo. Puno sam mu vremena posvetio, da bude baš onakav kako sam ja htio, da u njega uđu elementi koje sam ja želio, a ne uđu oni kojima u bluegrassu nije bilo mjesto.”

Bill Monroe će postati simbolom glazbenog stila koji se prenosi već na treću generaciju glazbenika. Ulogu “velikog tatice” Monroe je igrao više od 60 godina. Njegove skladbe, njegova mandolina, njegov osebujni, visoki tenor i iznad svega njegova beskrajna odanost toj vrsti glazbe definirali su bluegrass za sve one koji su došli poslije njega, a svi su, u bluegrassu, i došli poslije Billa Monroea!!

Monroeov je stil crpio na countryju, gospelu i bluesu, s kojima je odrastao. Sâm Monroe je bluegrass definirao kao “škotske gajde i ole-time fiddlin’, metodistički i baptistički, blues i jazz i apalačijski high-lonesome sound.”

Američki muzikolog Alan Lomax reći će za bluegrass: “Folk - u petoj brzini!”

Bluegrass doista ima mješovite korijene, u škotskoj, engleskoj, velškoj i irskoj tradicijskoj glazbi, glazbi koju su sa sobom donosili doseljenici na gorsko područje Appalachije i razvijali je dalje pod utjecajem afro-američke glazbe.

Od jednog crnačkog blues glazbenika, željezničkog radnika po imenu Arnold Shultz, Monroe je i učio dok je s njim svirao na lokalnim plesnjacima kao rijetki rasno integrirani duet, dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ali čovjek od kojega je najviše učio i koji mu je najviše u životu značio bio je njegov ujak Pen, fiddler, majstor na violini. Njemu će kasnije i posvetiti jednu od svojih najpoznatijih skladbi – “Uncle Pen”...

Ujak Pen je bio taj koji je kod Billa otkrio izuzetno dobar sluh, dao mu osnove sviranja na gitari i mandolini i sramežljivog, povučenog Billa (koji se rodio s poremećajem jednog oka pa su mu se druga djeca često rugala) nagovorio da mu se pridruži na seoskim zabavama. “Da nije bilo ujaka Pena,” uvijek je govorio Monroe, “ne bih možda nikada ništa naučio o glazbi.” Monroeov biograf Richard D. Smith kaže da je glazba za njega bila sredstvo bijega te da je bol koju je propatio u djetinjstvu kasnije došla do izražaja u onom njegovom high-lonesome načinu pjevanja.

Ujak Pen, Arnold Shultz i - Monroeova majka... Majka je svirala harmoniku i violinu i kako su svi drugi u obitelji od osmero djece (Bill je bio najmlađi) već imali neki “svoj” instrument, Bill je odlučio da će njegov biti - mandolina. Pod brzim i vještim prstima, mandolina Billa Monroea progovorit će jednim potpuno novim, dotad nepoznatim, nepostojećim jezikom. Sa 10 godina, Bill je izgubio majku, ubrzo i oca, rudara. Preselio je u dom ujaka Pena i s njim živio do svoje 18. godine, a onda, sa dva starija brata, krenuo na sjever, u potrazi za poslom. Danju su radili u jednoj rafineriji nafte, u blizini Chicaga, noću svirali na zabavama. Monroe Brothers su se nakon nekog vremena razišli i Bill je tada osnovao vlastiti ansambl; inspiriran nadimkom rodne države – Bluegrass State, za Kentucky - dao je ansamblu ime po kojemu će i žanr biti nazvan - Blue Grass Boys. Bill Monroe, Earl Scruggs (koji će, uz Monroea, biti najzaslužniji za razvoj bluegrassa), Lester Flatt, Chubby Wise, Howards Watts ili – mandolina, bendžo, akustična gitara, violina, kontrabas, originalna bluegrass postava! Time je Monroeova glazba konačno uključila sve elemente koji karakteriziraju žanr, uključujući često vratolomni tempo, besprijekorno vokalno harmoniziranje i, naravno, solo dionice na mandolini, bendžu i violini, improviziranje kao u jazzu.

Mandolina je, po Monroevoj (glazbenoj) doktrini, za bluegrass najvažnija. Bluegrass je, govorio je on, po ritmu i strukturi, glazba koja se temelji na mandolini, ona je ta koja utire put i bendžu i gitari i violini. Monroe je mandolinu revolucionirao, dao joj najviši status u bendu. Prema istoj doktrini, bluegrass mora biti, i ostati, akustičan i tradicionalan (Monroe je znao žestoko negodovati protiv svakoga tko se udaljavao od bluegrass tradicije, kako ju je on zamislio. Popularni vic koji kruži u bluegrass krugovima: Bluegrass picker [mandolina, bendžo, gitara] umire, odlazi u raj, dočekuju ga najbolji od bluegrass svirača. Ali na brdu iznad svih njih veliki je čovjek, s bijelim kaubojskim šeširom, u tamnom odijelu. Svira mandolinu. Novopridošli se obraća jednome kraj sebe i pita: Je li to Bill Monroe? Ovaj odgovara: Neee, to je Bog koji se samo pravi da je Bill Monroe). Prigodom primanja Billa Monroea, 1970., u Country Music Hall of Fame (po Monroeu – bluegrass je duša countryja) rečeno je, između ostaloga i ovo: “Bill je svoje mjesto pod suncem našao bez - električnih instrumenata.”

Godine 1997., Bill Monroe je uvršten i u Rock and Roll Hall of Fame, kao “rani utjecaj.” Monroeve su skladbe u svoje repertoare uvrštavali, i od njega često posuđivali, brojni drugi američki glazbenici, od Elvisa Presleyja i Carla Perkinsa i Buddyja Hollyja do Boba Dylana. Prvi Grammy za bluegrass, 1989., dodijeljen je bio Billu Monroeu, a 1993. primio je i Grammy za životno djelo. Godine 1995. i najviše priznanje – Nacionalnu medalju za umjetnost.

Čak i oni koji sumnjaju u pravi, istinski doseg bluegrassa priznaju Monroeu status “glazbenog diva,” priznaju i da bluegrassa ne bi bilo bez Billa Monroea.

“Divna glazba, puna značenja, glazba koja zbližava ljude, sprijateljuje ih, do srca ih dira,” rekao je jednom Monroe, ispunjen očinskim ponosom. Njena je popularnost davno već prešla granice Amerike. Krug obožavatelja bluegrassa proširio se s američkog ruralnog slušateljstva na ono urbano, u Americi i daleko izvan nje, do Europe, Japana, na slušateljstvo koje žudi za vlastitim djelićem romantičnog, idiličnog seoskog života. Za njih, Bill Monroe ili “Big Mon,” kako su ga znali - njegova pojava jednako kao i njegova glazba - personifikacija je bluegrassa, čuvar starih vrijednosti i starih pjesama.

Najsjajnija zvijezda bluegrassa ugasnula je 9. rujna 1996., kad je Monroe umro, u 84. godini života.

Na njegovom grobu, u malom Rosineu, u Kentuckyju, Monroeov sin je ove riječi dao uklesati na ploču: “Kroči meko oko ovog groba jer moj otac Bill Monroe ovdje počiva, dok Blue Moon of Kentucky i dalje sija.” WALK SOFTLY AROUND THIS GRAVE FOR MY FATHER RESTS HERE AS THE BLUE MOON OF KENTUCKY SHINES ON.

Stota godišnjica Monroeva rođenja obilježava se u Nasvilleu, u Country Music Hall of Fame, gdje je izložena i njegova voljena Gibson F-5 mandolina, i koncertima, u organizaciji International Bluegrass Music Association, u čiji je Hall of Honor Monroe primljen 1991., zajedno s Earlom Scruggsom i Lesterom Flattom; koncertima i u malom mjestu Bean Blossom, u Indiani, u kojemu je Monroe živio više od 40 godina i koje zovu meccom bluegrassa, jer u njemu se održava najstariji u Americi i svijetu festival bluegrassa (45 godina) - Bill Monroe Memorial Bean Blossom Bluegrass Festival; u Rock-and-Roll Hall of Fame, u Clevelandu, izložbom koja odaje poštu Monroeu i njegovim Blue Grass Boys; izložbom i u Bluegrass Hall of Fame, naravno, u Owensborou, u Kentuckyju; a festivalom bluegrassa i 30-ak milja jugoistočno od Owensboroa, u Rosineu, točnije - na Jerusalem Ridgeu, iznad Rosinea, gdje je bila farma na kojoj se Bill Monroe rodio. Mjesto danas zovu Homeplace. Strmi put do Jerusalem Ridgea nosi ime “Blue Moon of Kentucky Highway.”

XS
SM
MD
LG