Linkovi

100 godina od rođenja "Kralja Delta bluesa," Roberta Johnsona


"Kralj Delta bluesa" Robert Johnson
"Kralj Delta bluesa" Robert Johnson

Za života nije bio slavan, nije uživao komercijalni uspjeh, ali ono što je Johnson ostavio u nasljeđe snažno je utjecalo na generacije blues i rock glazbenika. Na stotine slavnih glazbenika u svoje će repertoare uvrštavati skladbe tog legendarnog bluesmana

“I went to the crossroad, fell down on my knees. I went to the crossroad, fell down on my knees.

Asked the Lord above “Have mercy, now, save poor Bob, if you please.”

Cross Road Blues, Robert Johnson

Prema mitološkoj predaji, Robert Leroy Johnson, rođen 8. svibnja 1911. (moguće 1912.), toliko je žudio za uspjehom da je na nekom raskršću prodao dušu vragu za vještinu sviranja gitare. Za života nije bio slavan, nije uživao komercijalni uspjeh, ali ono što je Johnson ostavio u nasljeđe snažno je utjecalo na generacije blues i rock glazbenika. Na stotine će, od Muddyja Watersa, Elmorea Jamesa, Johna Mayalla, Johnnyja Wintera, Bonnie Raitt... do Rolling Stonesa, Paula Butterfielda, Fleetwood Mac, ZZ Top, Led Zeppelin, Cream i Erica Claptona... u svoje repertoare uvrštavati skladbe tog legendarnog bluesmana, poput “Cross Road Blues,” jedan od najpoznatijih primjera Delta bluesa...

Život Roberta Johnsona slabo je dokumentiran, činjenice su šture, a i one su često osporavane. Kako je vrijeme prolazilo, one su se prepričavale i prenosile u različitim verzijama, svakoj je bilo nešto pridodano. Johnsonov će život zauvijek biti obavijen velom tajne. U predgovoru za scenarij filma “Love In Vain: A Vision of Robert Johnson,” Alana Greenberga, Martin Scorsese je rekao: “Stvar je u tome da je Robert Johnson postojao samo na svojim snimkama. On je bio čista legenda.”

Rođen u mjestu Hazlehurst, Tunica County, savezna država Mississippi, Johnson je s majkom (oca nikad nije poznavao) selio je od mjesta do mjesta dok je ona tražila posao; to je možda i utjecalo na njegov kasniji lutalački način života. Rano je razvio zanimanje za glazbu, uzeo prvo gitaru u ruke, a onda i usnu harmoniku, i sate i sate provodio slušajući lokalne bluesmene – Charlieja Pattona, Tommyja Johnsona i ponajviše Sona Housea i Willieja Browna. Tu dvojicu je uporno i slijedio i stalno moljakao da mu dopuste da svira s njima. Son House će kasnije reći: “U pauzama naše svirke i uzeo bi jednu od naših gitara, izluđivao ljude, prilazili bi nam i tražili da mu je oduzmemo. Govorio sam mu ‘Robert, ne čini to više! Ništa ne znaš na gitari odsvirati, sviraj im na usnoj.’ Ali Robert se nije dao.”

Sona Housea citira i Peter Guralnick u svojoj knjizi “Searching for Robert Johnson: “Svirali bi subotom na plesnjacima. Robert, tada još mali dečko, uvijek je stajao sa strane, gledao i slušao. Bio je prilično dobar na usnoj, ali sve što je htio bilo je svirati gitaru.”

Nije ni sâm Johnson bio zadovoljan svojom svirkom i na neko je vrijeme nestao s lokalne scene, oko godinu dana nitko ga nije vidio, nitko o njemu nije ništa znao. Kad se vratio, međutim, imao je sve što je bilo potrebno – impresivni, inovativni stil na gitari, skladbe i tekstove koji su “trnce niz leđa slali.” Nitko nije mogao razumjeti kako je od jednog amatera nastao pravi virtuoz, kako je, gdje i od koga sve glazbene vještine naučio. Deltom su počele kolati glasine – Bob je na raskrižje otišao i s vragom deal sklopio! U ruralnom folkloru američkog Juga, mjesto na kojemu se dvije ceste križaju smatra se zlim mjestom, mjestom s kojega se vrag i zaziva. Govorili su: Johnson je morao, u ponoć, na nekakvom raskršću, dati gitaru vragu da mu je ugodi i od tog je trenutka mogao sve svirati. Za izvanredni glazbeni talent, za umijeće, za ostvarenje snova, duša je vragu bila prodana!

No, Robert Johnson je svoje vještine, tijekom te jedne godine, navodno stekao tako što je marljivo učio s gitaristom Ikeom Zimmermanom, u Hazlehurstu; odlazili bi u noćnim satima do lokalnog groblja i tamo svirali, kako ne bi smetali drugima. Ali priča o nagodbi s vragom je ustrajala; on sâm nikad je nije osporavao, štoviše, potkrepljivao ju je i održavao image koji je ona o njemu stvarala i tako su rođeni mit i legenda Roberta Johnsona.

Lutajući sa svojom gitarom od mjesta do mjesta, Johnson je održavao i veze s mnogim ženama, u svakom je mjestu u kojemu je svirao bila po jedna. Jedna ga je i koštala života, jer žena je navodno bila djevojka, ili supruga, vlasnika juke jointa “Three Forks,” u Greenwoodu, u Mississippiju. Prema jednoj od teorija koje okružuju smrt Johnsona, ljubomorni je vlasnik jedne večeri Johnsonu ponudio otvorenu bocu viskija kojemu je prethodno dodao malo strihnina, dovoljno da Johnsonu priredi nekoliko paklenih dana; ljudi su bili uvjereni da je vrag došao svoje naplatiti. Ipak, samo trovanje Johnson bi možda još nekako i preživio, ali njegov oslabljeni organizam podlegao je, nekoliko dana kasnije, upali pluća, neki kažu i sifilisu, moguće kombinaciji jednoga i drugoga i trećega. Nađen je mrtav 16. kolovoza 1938., bilo mu je tek 27 godina. Početkom studenog te godine, slavni impresario John Hammond raspituje se za Johnsona jer ga želi uključiti u jedan koncert u Carnegie Hallu i svijet tek tada saznaje za preranu smrt Roberta Johnsona.

I točna lokacija njegova groba ostaje tajna. Postoje tri, svi, istina, na području Greenwooda (Leflore County). Jedan je kraj mjesta Quito (Payne Chapel); ploču na groblju Little Zion Missionary Baptist Church, u samom Greenwoodu, postavio je Sony Music; obelisk, s uklesanim nazivima svih Johnsonovih skladbi, postavila je Columbia Records, na groblju kraj Mount Zion Missionary Baptist Church, blizu Morgan Cityja.

Život i glazbu Roberta Johnsona suviše često zasjenjuje ona priča o nagodbi s vragom. Činjenica je da je bio jedan od najvećih glazbenika svog vremena i da ostaje jednim od najutjecajnijih bluesmena svih vremena, čovjek koji je redefinirao svoje glazbalo, bezbroj imitatora zametnuo. Kratko je živio, ali njegova glazba izvor je s kojega su crpile cijele generacije blues i rock glazbenika.

“Njegova je glazba tako tajanstvena i tako snažna,” rekao je Keith Richards, “a tek njegova gitara! Johnson je poput – Bacha!”

“Po meni, on je najveći folk-blues gitarist i skladatelj koji je ikada živio,” riječi Erica Claptona.

“Svatko tko blues želi razumijeti, blues i američku povijest,” rekao je Robert Cray, “ mora slušati Roberta Johnsona!”

Godine 1986., Johnson je, s prvom skupinom glazbenika, uvršten u Rock-and-Roll Hall of Fame, kao jedan od “praotaca rocka.” G. 1990., Columbia, u seriji Roots ‘n’ Blues, na dva diska, pod naslovom “The Complete Recordings of Robert Johnson,” izdaje 29 Johnsonovih snimki, objavljenih ranije (1961. i 1970.) na dva LP-a i načinjenih u razdoblju od 1936. do 1937. godine, u Teksasu, u San Antoniju i u Dallasu; to su i jedine postojeće snimke Johnsonove glazbe. Dvostruki je album prodan u više od pola milijuna primjeraka i nagrađen je Grammyjem, u kategoriji “Najboljeg povijesnog albuma.” Godine 1994., čast Robertu Johnsonu iskazuje i američka Poštanska služba, komemorativnom markom, u vlastitoj, “pročišćenoj” verziji, bez one slavne cigarete koja visi s Johnsonovih usana. Časopis Rolling Stone postavio je Johnsona na peto mjesto svoje liste 100 najboljih gitarista svih vremena.

Ako je za slavu svoju dušu i prodao vragu, Robert Leroy Johnson nije nikada, za svog kratkog života, uživao u plodovima tog deala. Nikad nije vidio koliki su glazbenici pošli njegovim stopama.

XS
SM
MD
LG