S ovogodišnjim općim izborima u Americi iza ugla, jedno je moguće reći sa sigurnošću - velika većina pobjednika bit će iz redova dviju vodećih političkih stranaka – Demokratske i Republikanske. Zašto su Sjedinjene Države jedina velika demokracija bez održive treće stranke, konkretno socijalističke ili političke stranke radničke klase?
Mnogi analitičari se slažu da su Sjedinjene Države tipične za izrazito razvijena i napredna industrijalizirana društva, s jednom razlikom – nemaju značajnu socijalističku stranku, na nacionalnoj razini.
“Amerika se uvelike razlikuje od drugih zapadnih demokracija,” kaže Gary Marks sa Sveučilišta North Carolina i pri tome ističe ono što stručnjaci često nazivaju “Američkim kredom”, a to su načela, odnosno ideali jednakosti, društvene mobilnosti, samostalnosti i ograničene vlade, sve ono što Amerikanci drže svetim još od objavljivanja nezavisnosti od Britanije, 1776. godine.
“Iako se često žalimo na veličinu države, primjerice, vlade, i nastojimo je smanjiti, država – ako je gledate na bilo kojoj razini – najniža je, ima najmanju ulogu, u zapadnom svijetu,” kaže Marks. “Ono što imamo u Sjedinjenim Državama, to je kultura koja naglašava individualizam i protivljenje miješanju države u osobne, društvene i ekonomske poslove. Uloga države u američkom društvu i jest mnogo manja nego u evropskim društvima.”
Sa svakim novim valom doseljenika, ljudi iz cijeloga svijeta prihvaćaju američke vrijednosti za koje većina stručnjaka smatra da nisu u skladu s tradicionalnim socijalizmom.
Do početka Prvog svjetskog rata, loši uvjeti rada i života u američkim gradovima pomogli su utrti put socijalizmu. Godine 1912., predsjednički kandidat Socijalističke stranke Eugene Debs osvojio je 6% glasova. A u gradovima širom zemlje bilo je izabrano na stotine dužnosnika socijalista. Ali stranka je imala svojih problema.
“Socijalisti, koji su predstavljali treću, manju stranku, imali su vrlo malo za ponuditi,” kaže Gary Marks. “Sve što su mogli ponuditi bila je ideološka čistoća. Mogli su pokazati put ka jednom novom društvu.”
Za razliku od socijalista, s utopijskim idealima i nepovjerenjem u vodeće političke stranke zemlje, radnički su sindikati općenito radili s demokratima i s republikancima, za postizanje većih plaća i boljeg životnog standarda.
Radnike su više zanimala ekonomska od političkih pitanja, kaže Benjamin Ginsberg, direktor Centra za studij američke vlade, pri sveučilištu Johns Hopkins.
“Kad su radnici postali sila u Sjedinjenim Državama, glasačka su prava za bijelce već bila uspostavljena, nije bilo potrebno boriti se za politička prava,” objašnjava Ginsberg i dodaje: “Sindikati su se priključivali jednoj ili drugoj postojećoj stranci, Demokratskoj ili Republikanskoj, a prije toga Vigovcima. Za radnike je, dakle, put za političku borbu već bio otvoren.”
Ekonomska previranja 30-ih godina prošlog stoljeća dala su mnogim socijalistima nade da će ona potaknuti i na stvaranje radničke stranke u Sjedinjenim Državama. Ali, kako Benjamin Ginsberg kaže, za to je bilo prekasno.
“Za vrijeme Velike depresije i ekonomske stagnacije bilo je više prilike za stvaranje radničkih stranaka, ali s dolaskom Franklina Roosevelta i nastupom New Deal koalicije radnici su postali tako istaknuta sila unutar Demokratske stranke da većina radničkih vođa nije vidjela nikakvih prednosti u stvaranju vlastitih stranaka.”
Radnički su sindikati vrlo aktivni u poticanju na sudjelovanje na izborima unutar američkog dvostranačkog sustava. Od vremena Velike depresije, organizirano radništvo općenito podržava Demokratsku stranku, koja je u svoje redove spremno primila mnoge na lijevoj strani američkog političkog spektra.
“Socijalisti nikad zapravo nisu razumjeli logiku američkog političkog sistema,” kaže Gary Marks. Za razliku od tradicionalnog parlamentarnog sustava, napominje on, u kojima, na izborima, pobjeđuje kandidat s većinskim brojem glasova, u Sjedinjenim Državama pobjeđuje onaj koji dobije više glasova od svojeg protivnika.
“To, u biti, znači da neka treća stranka nema šanse dobiti reprezentaciju na nacionalnoj razini u Sjedinjenim Državama. Po toj logici, ono što je potrebno, to je kreirati najširu moguću koaliciju,” kaže Marks. “A to znači da je, pod normalnim okolnostima, ideologija manje važna, a važnije privući što je moguće više različitih grupa.”
Od vremena Građanskog rata, dvije glavne političke stranke u SAD-u, Demokratska i Republikanska, u prosjeku dobijaju oko 95% glasova na nacionalnim izborima i nije za očekivati da će se taj trend tako skoro promijeniti.
Sve dok Sjedinjene Države budu “jedinstvene” u svojoj politici, održiva socijalistička stranka, mišljenje je koje prevladava među stručnjacima, ostaje i dalje samo nada nekolicine.
Mnogi analitičari se slažu da su Sjedinjene Države tipične za izrazito razvijena i napredna industrijalizirana društva, s jednom razlikom – nemaju značajnu socijalističku stranku, na nacionalnoj razini.
“Amerika se uvelike razlikuje od drugih zapadnih demokracija,” kaže Gary Marks sa Sveučilišta North Carolina i pri tome ističe ono što stručnjaci često nazivaju “Američkim kredom”, a to su načela, odnosno ideali jednakosti, društvene mobilnosti, samostalnosti i ograničene vlade, sve ono što Amerikanci drže svetim još od objavljivanja nezavisnosti od Britanije, 1776. godine.
“Iako se često žalimo na veličinu države, primjerice, vlade, i nastojimo je smanjiti, država – ako je gledate na bilo kojoj razini – najniža je, ima najmanju ulogu, u zapadnom svijetu,” kaže Marks. “Ono što imamo u Sjedinjenim Državama, to je kultura koja naglašava individualizam i protivljenje miješanju države u osobne, društvene i ekonomske poslove. Uloga države u američkom društvu i jest mnogo manja nego u evropskim društvima.”
Sa svakim novim valom doseljenika, ljudi iz cijeloga svijeta prihvaćaju američke vrijednosti za koje većina stručnjaka smatra da nisu u skladu s tradicionalnim socijalizmom.
Do početka Prvog svjetskog rata, loši uvjeti rada i života u američkim gradovima pomogli su utrti put socijalizmu. Godine 1912., predsjednički kandidat Socijalističke stranke Eugene Debs osvojio je 6% glasova. A u gradovima širom zemlje bilo je izabrano na stotine dužnosnika socijalista. Ali stranka je imala svojih problema.
“Socijalisti, koji su predstavljali treću, manju stranku, imali su vrlo malo za ponuditi,” kaže Gary Marks. “Sve što su mogli ponuditi bila je ideološka čistoća. Mogli su pokazati put ka jednom novom društvu.”
Za razliku od socijalista, s utopijskim idealima i nepovjerenjem u vodeće političke stranke zemlje, radnički su sindikati općenito radili s demokratima i s republikancima, za postizanje većih plaća i boljeg životnog standarda.
Radnike su više zanimala ekonomska od političkih pitanja, kaže Benjamin Ginsberg, direktor Centra za studij američke vlade, pri sveučilištu Johns Hopkins.
“Kad su radnici postali sila u Sjedinjenim Državama, glasačka su prava za bijelce već bila uspostavljena, nije bilo potrebno boriti se za politička prava,” objašnjava Ginsberg i dodaje: “Sindikati su se priključivali jednoj ili drugoj postojećoj stranci, Demokratskoj ili Republikanskoj, a prije toga Vigovcima. Za radnike je, dakle, put za političku borbu već bio otvoren.”
Ekonomska previranja 30-ih godina prošlog stoljeća dala su mnogim socijalistima nade da će ona potaknuti i na stvaranje radničke stranke u Sjedinjenim Državama. Ali, kako Benjamin Ginsberg kaže, za to je bilo prekasno.
“Za vrijeme Velike depresije i ekonomske stagnacije bilo je više prilike za stvaranje radničkih stranaka, ali s dolaskom Franklina Roosevelta i nastupom New Deal koalicije radnici su postali tako istaknuta sila unutar Demokratske stranke da većina radničkih vođa nije vidjela nikakvih prednosti u stvaranju vlastitih stranaka.”
Radnički su sindikati vrlo aktivni u poticanju na sudjelovanje na izborima unutar američkog dvostranačkog sustava. Od vremena Velike depresije, organizirano radništvo općenito podržava Demokratsku stranku, koja je u svoje redove spremno primila mnoge na lijevoj strani američkog političkog spektra.
“Socijalisti nikad zapravo nisu razumjeli logiku američkog političkog sistema,” kaže Gary Marks. Za razliku od tradicionalnog parlamentarnog sustava, napominje on, u kojima, na izborima, pobjeđuje kandidat s većinskim brojem glasova, u Sjedinjenim Državama pobjeđuje onaj koji dobije više glasova od svojeg protivnika.
“To, u biti, znači da neka treća stranka nema šanse dobiti reprezentaciju na nacionalnoj razini u Sjedinjenim Državama. Po toj logici, ono što je potrebno, to je kreirati najširu moguću koaliciju,” kaže Marks. “A to znači da je, pod normalnim okolnostima, ideologija manje važna, a važnije privući što je moguće više različitih grupa.”
Od vremena Građanskog rata, dvije glavne političke stranke u SAD-u, Demokratska i Republikanska, u prosjeku dobijaju oko 95% glasova na nacionalnim izborima i nije za očekivati da će se taj trend tako skoro promijeniti.
Sve dok Sjedinjene Države budu “jedinstvene” u svojoj politici, održiva socijalistička stranka, mišljenje je koje prevladava među stručnjacima, ostaje i dalje samo nada nekolicine.
