Dvadesettrećeg lipnja 1947. Senat Sjedinjenih Država poništio je veto predsjednika Harryija Trumana, i takozvani Taft-Hartley prijedlog postao je zakon. Zastupnički dom Kongresa već je ranije poništio predsjednikov veto.
Kongres, u kojem su većinu imali republikanci, izglasao je ovaj zakon kojim su poništena neka značajna postignuća radničkog pokreta za vrijeme New Deala, programa demokratskog predsjednika Franklina Roosevelta.
Među odredbama ovog zakona, među ostalim, bio je i dio koji je poništio ranije pravilo da radnici u nekim tvrtkama moraju biti članovi sindikata, kao uvjet za njihovo zapošljavanje. Zakon je, također, dao predsjedniku države pravo da uvede takozvani period smirivanja od 60 dana, kako bi se odgodili štrajkovi koji su bili prijetnja sigurnosti ili zdravlju građana.
Predsjednik Truman uložio je veto na ovaj zakon, rekavši da bi on, “unazadio, a ne poboljšao, napore radničkog pokreta, te oslabio nacionalno jedinstvo”.
Radnički se pokret oštro protivio ovom zakonu. No, ispostavilo se da on nije ozbiljno oslabio sindikate. S druge strane, ujedinio je i politički oživio sindikalni pokret u borbi protiv republikanaca, te je tako predsjednik Truman, u vrlo iznenadnom obratu, porazio svog protivnika, republikanca, Thomasa E. Deweya, na predsjedničkim izborima 1948. godine.