U filmu Crazy Heart, Jeff Bridges je bio tako uvjerljiv u ulozi ostarjele i propale country zvijezde i alkoholičara Bad Blakea da je za nju, prošle godine, dobio Oscara. Ta uvjerljivost proizlazi dijelom iz činjenice da Bridges tako prirodno i opušteno sklizne u ulogu koju tumači, da je uvijek tako cool, da se tako očito dobro osjeća u vlastitoj koži, da onda u sve što radi unosi jedan ležerni autoritet pa je u tom filmu i stao iza mikrofona kao da mu je tamo oduvijek bilo mjesto.
Svoju “novu karijeru,” glazbenu, 62-godišnji Bridges i duguje tom filmu; sjeme za upravo izdani album bilo je tada posijano. Oscar je svakako pomogao, kao i Bridgesovo prijateljstvo s T-Bone Burnettom, glazbenim producentom filma, prijateljstvo koje se rodilo prije više od 30 godina kad ih je, za snimanja filma “Heaven’s Gate,” upoznao Kris Kristofferson. Burnett je birao glazbu i za film Big Lebowski, iz 1998., a nekoliko ih je napisao i za soundtrack filma Crazy Heart.
Jeffa Bridges + T-Bone Burnett i – znate otprilike što od albuma Jeff Bridges očekivati: Americana, country. Album i nastavlja tamo gdje je Crazy Heart stao. Nešto kao Crazy Heart, drugi dio. Burnett je, naravno, Bridgesa okružio najboljima – gitarist Marc Ribot, basist Dennis Crouch, bubnjar Jay Bellerose, Russ Pahl – pedal steel, a Roseanne Cash, Sam Phillips prateći su vokali. Za pjesme, Burnett i Bridges posegnuli su za istim skladateljima čiji materijal je ušao u soundtrack za Crazy Heart – John Goodman, Greg Brown i u međuvremenu preminuli, prisni Bridgesov prijatelj Stephen Bruton. Brutonovom “What A Little Bit of Love Can Do” Bridges otvara album...
Glazba je, kaže Bridges, još od tinejdžerskih godina dio njegovog života; uvijek je, priznaje, maštao o tome da postane rocker. Nije glazba, znači, za njega ništa novo ili iznenadno. Nije ovo ni prvi album koji je snimio. Godine 2000., izdao je indie album Be Here Soon, ne uz neke velike fanfare, ali ipak je bio ocijenjen kao “prilično dopadljiv” i bio je primljen dobro.
Ali sada, za veliku, renomiranu etiketu Blue Note i u produkciji T-Bone Burnetta, to je već nešto sasvim drugo!
Bridges je one riječi Prljavog Harryja – Čovjek mora znati svoja ograničenja – očito k srcu primio: od deset pjesama albuma, samo je dvije sâm napisao i jednu s Burnettom, onu pod naslovom “Slow Boat.” U toj, Bridgesov glas je jedan vrlo rezonantni instrument...
Recenzije albuma Jeff Bridges tek pristižu. Sudeći po prvima, kao što je ona časopisa Rolling Stone, album Jeff Bridges “čisto je pristojan country-rock!” Bridges, istina, nije... Roy Orbison ili Hank Williams, ali iznenađujuće je dobar! Ne u svakoj albuma, ali album ima sjajnih trenutaka. Bridges najviše iznenađuje tamo gdje sâm piše.
Cinici će okrenuti očima i reći: ah, još jedan glumac koji misli da može pjevati! Clint Eastwood, Burt Reynolds, Kevin Costner, Lindsay Lohan, Gwyneth Paltrow, Russell Crowe, Robert Downey, Jr., Danny Aiello... oprobali su se, u prošlosti, s više ili manje uspjeha, u countryju, popu, rocku, jazzu, folku. A samo ovog ljeta, dobili smo albume Tima Robbinsa (folk) i Hugha Laurijea (New Orleans blues) i sada ovaj irazito country album Jeffa Bridgesa. Ali Bridges je u filmu Crazy Heart pokazao ne samo nadnaravno razumijevanje danka koji alkoholizam može uzeti nego i prilično impresivne pjevačke vještine. The Dude može pjevati! Album ništa ne oduzima od njegove filmske karijere, već je samo resi i nadopunjuje. Mari li Bridges hoće li album, na ovaj ili onaj način, imati učinka? “Not really!” Svoj redoviti posao vjerojatno neće mijenjati, ali – mogao bi! Kao i sve drugo što radi, Jeff Bridges se, i kad pjeva, dobro osjeća u vlastitoj koži. Na albumu je najbolji kad pjeva o ljubavi, kao u “Everything But Love,” Johna Goodwina...
Doista, da je Bad Blake kojim slučajem mogao izdati album, taj bi vjerojatno zvučao kao Jeff Bridges.
