Svijet glazbe slavi sto godina od rođenja najutjecajnijeg bluesmana, reizdanjima njegovih snimki, koncertima, seminarima, panelima... ne samo ovog vikenda (Johnson je rođen 8. svibnja 1911.) nego cijele ove godine. Jedan sastav iz Colorada, sa specijalnim gostima, odaje priznanje legendarnom glazbeniku iz Mississippija novim albumom sa deset najpoznatijih skladbi Roberta Johnsona.
Robert Johnson je živio kratko (i ludo), samo 27 godina; u još puno kraćem razdoblju od otprilike samo jedne godine, od 1936. do 1937., snimio je 29 svojih skladbi i to je sve što je od snimljenog materijala ostalo iza njega. Ali tim skromnim opusom utjecat će na svakoga – od Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa, Willieja Dixona i B. B. Kinga do Erica Claptona, Keitha Richardsa, Pagea i Planta i još mnogih, mnogih drugih blues i rock glazbenika; mnogima od njih Johnsonove su skladbe donijele milijune dolara. Bogato je i veliko genealoško stablo glazbe koja je potekla od njega.
Mogla je i neka od tih legendi prirediti album ili koncert u čast Roberta Johnsona, RJ-a, kako ga zna i zove većina, ali nije. To je, nešto ranije ove godine, učinio Big Head Blues Club - izdao studijski album “100 Years of Robert Johnson,” snimljen u legendarnom Ardent Studios, u Memphisu, u produkciji Grammyjem nagrađenog blues producenta Chrisa Goldsmitha, i krenuo potom na američku turneju.
Big Head Blues Club ime je za ad hoc ansambl koji čine četiri člana Big Head Todd and The Monsters, rock/jam benda iz Kolorada – gitarist i vokalist Todd Park Mohr, Amerikanac korejsko-njemačkog porijekla (ali “blues zavija kao da mu je blato Delte pod noktima”), zatim basist Rob Squires, bubnjar Brian Nevin i klavijaturist Jeremy Lawton. Za “100 godina Roberta Johnsona” pozvali su i posebne goste, neke od danas najvećih blues glazbenika – B. B. Kinga, zatim 79-godišnjeg gitarista i vokalista Huberta Sumlina, 95-godišnjeg Davida “Honeyboy” Edwardsa, majstora na usnoj harmonici Charlieja Musselwhitea, mladu blues/folk kantautoricu iz Teksasa Ruthie Foster, bubnjara iz Mississippija Cedrica Burnsidea (unuka slavnog gitarista R. L. Burnsidea) i slide-gitarista iz Missourija Stevea Lightnin’ Malcolma.
The Monsters su snimili desetak albuma, dobro primljenih i kod publike i kod kritike, ali njihovo jedino blues iskustvo bilo je s John Lee Hookerom, u njegovom klasiku “Boom, Boom,” na albumu “Beautiful World,” iz 1997. godine. Mohr priznaje da je bio zabrinut zbog činjenice da njegov bend nije blues bend, da nemaju onu prirodnu vezu s Johnsonom, ali ističe i da je blues bio njegova prva ljubav. “A Johnson je korijen, kulminacija Delta tradicije. Imao je smjelosti i pouzdanja, bila je u njemu vještina i snaga. Bit ću sretan i zadovoljan uspije li nam, ovim albumom, druge na to podsjetiti.”
“100 Years of Robert Johnson” uzbudljiva je, nadahnuta i inspirativna, zbirka od 10 skladbi, deset snažnih interpretacija nekih od najvitalnijih i najtrajnijih pjesama proteklog stoljeća – Come On In My Kitchen, Ramblin’ On My Mind, When You Gotta Good Friend, Crossroads Blues, Preachin’ Blues, Kind Hearted Woman, If I Had Possession Over Judgment Day, Last Fair Deal Gone Down, All My Love’s In Vain, Sweet Home Chicago. Todd Park Mohr i njegov bend te blues producent Goldsmith daju Johnsonovoj glazbi jedan novi glas, nema kopiranja bezbrojnih prijašnjih verzija, od kojih mnoge, kaže Mohr, nemaju dubinu emocija sadržanih u tekstovima i glasu Roberta Johnsona. “Uvijek sam slušao agresivnije verzije njegovih popularnijih pjesama, ali proučavajući njegov način pjevanja i sviranja kao i same skladbe otkrio sam bogatu kompleksnost, ranjivost i humanost u tradicijama Delta bluesa koje često promiču ljudima. Delta blues koji Johnson predstavlja na neki je način bit svega što će kasnije doći i za mene je ovo bio povratak toj srži.”
Priča o Johnsonu i njegova glazba – njegov jedinstveni način sviranja na gitari, njegovo vokalno fraziranje, tajanstvena priroda njegovih tekstova – intrigiraju i fasciniraju poklonike bluesa i glazbenike već gotovo osam desetljeća. Generacije blues glazbenika posezale su za katalogom Roberta Johnsona, svojski se trudile razmrsiti mit i stvarnost čovjeka, njegove glazbe i njegov stil muziciranja; oni kojima je to polazilo za rukom bili su oni koji su izbjegavali imitiranje Johnsona.
Big Head Blues Club dao je jedan neobičan, nekonvencionalan album, ali pun štovanja za “Kralja Delta bluesa.”
