U tjednu za nama vojvođanski Hrvati su se oglasili Deklaracijom u kojoj upozoravaju za diskriminiranje od strane vlasti. Istodobno, najjača stranka mađarske manjine zatražila je od srbijansko-crnogorskog ministra za manjine da podnese ostavku zbog rasta međunacionalne napetosti. Tim povodom Žorž Crmarić je razgovarao s Tiborom Purgerom iz Washingtonskog instituta Brookings, koji je napisao knjigu o vanjskoj politici Sjedinjenih Država i svojedobno bio dopisnik novosadskog lista Magyar Szo iz Washingtona.
GA: Ministar za ljudska prava i manjine u Srbiji i Crnoj Gori Rasim Kljajić izjavio je nekidan da će dati ostavku ako će to pridonijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa u Vojvodini. Kakvo je u stvari danas stanje međunacionalnih odnosa?
Purger: Čini mi se da nisu ostavke najvažnije nego je najvažnije razumijevanje i spremnost da se prijeđe na rješavanje položaja nacionalnih manjina u Vojvodini. Nikako se ne može razumijeti sadašnje stanje ako ne počnemo od prije skoro dvadesetak godina. Vojvodina je najveći gubitnik raspada bivše Jugoslavije, naravno ako ne računamo ratne žrtve i štete. Ne samo po potpuno poremećenom unutrašnjem miru, redu i toleranciji već i po dalekosežno promjenjenoj etničkoj strukturi vojvođanskog naroda. Naravno nitko ne želi u Vojvodini isključiti nikoga, pa ni novodoseljene, ali bi oni se trebali naviknuti na toleranciju koji ih tamo prihvaća, a ne da je pokušavaju minirati i uništiti. Vojvođanske manjine traže autonomiju jer su bile izigrane. tlačene i ugnjetavane toliko puta u posljednjih skoro dvadeset godina od strane vlasti u Beogradu i drugih većinskih snaga i centara moći. Potpuno nerazumijevanje i skoro bezgranična arogancija beogradskih vlasti ispoljava se na višenacionalnoj vojvođanskoj ulici kroz ta maltretiranja, tuče i etnička vrijeđanja.
GA: Upravo je i Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini prošli tjedan objavio deklaraciju o položaju hrvatskog naroda u pokrajini i upozorio na neravnopravnost, diskriminiranje i zatražio je vraćanje statusa Vojvodine koji je Vojvodina imala 1974. godine, znači autonomiju, što vi mislite o tome?
Purger: Beogradsko nerazumijevanje, što sam spomenuo, je štetno ne samo po Vojvodinu nego i po sam srpski narod. A toga smo vidjeli dosta tijekom katastrofalne Miloševićeve vladavine. Da sva navodna nastojanja da se brani srpski narod su zapravo njemu samom nanijeli najveću štetu. Današnji Beograd naravno ne može odustati od Kosova ili barem od visokog stupnja autonomije za kosovske Srbe. Što je normalno izvodljivo, ali samo ako je Beograd istovremeno spreman da Vojvodinu ostavi Vojvođanima odnosno ako pristane na sustav pokrajinske i nacionalnih autonomija. Ja mislim da skoro ne postoji ni tračak bilo kakvog ozbiljnog inredentizama u Vojvodini, naročito ništa takvo se ne podstiče recimo iz Madžarske a vjerujem ni iz Hrvatske. Prema tome Srbi mogu samo dobiti s uspostvljanjem prave autonomije u Vojvodini, i lokalno i na Kosovu. Da je manje arogantan prema Vojvodini i manje okrenut ekonomskoj eksploataciji pokrajine, Beograd bi mogao odigrati pionirsku, čak i međunarodno priznatu ulogu u uspostavljanju te autonomije na osnovu čega bi mogao isto to tražiti o susjednih zemlja za njihove građane srpske nacionalnosti. U tome bi Beograd mogao uživati i pomoć i podršku, a kamoli i priznanje od Sjedinjenih Država, umjesto da godinama juri za nekim recimo vrlo minimalnim uvjetima za primanje skoro beznačajne financijske pomoći.
GA: Sljedeći tjedan u Washington dolazi izaslanstvo Vojvodine. S kojim ciljem, kakvi su susreti predviđeni?
Purger: Nemam neposredne informacije od vojvođanskih vlasti, ali čini mi se da one ponovo pokušavaju uspostaviti jedan viši stupanj međunarodnih odnosa koji su Vojvodini vrlo, vrlo potrebni jer je upravo to što Vojvodina nije znala kako da internacionalizira svoje probleme dovelo do toga da mnogi centri moći u svojetu, i ono koji bi Vojvodini mogli pomoći u tome, ne znaju za postojeće probleme.
