“Proslogodisnja je dodjela nagrada Filmske akademije prosla u znaku hobita; ove godine, Akademija ce Oscarom nagraditi film ciji je budzet bio manji od svote potrosene, za samo prvog tjedna prikazivanja, na reklamiranje samo trecine, samo jednoga, dakle, iz trilogije Gospodari prstenova, Petera Jacksona. Bit ce to film – Million Dollar Baby, Djevojka od milijun dolara, Clinta Eastwooda, film koji se pojavio niotkuda, sredinom prosinca, bez uobicajenog publiciteta, nije prikazan ni na kakvim festivalima i ni pred kakvim fokus-skupinama,” pise Roger Ebert, istaknuti filmski kriticar Chicago Sun-Timesa.
Jedino je budzet za takodjer nominirani film Sideways, Stranputica, Alexandrea Paynea, u visini od 17 milijuna dolara, bio manji od onoga s kojim je Eastwood svoj film napravio, a taj je iznosio, za danasnje prilike, sitnih 25 milijuna dolara. “Ali Eastwood,” pise dalje Ebert, “koji ima 74 godine i vise od 20 redateljskih projekata za sobom, napravio je najbolji film i njegov ce odnijeti Oscara, jer taj film duboko i snazno djeluje na svakoga tko ga gleda, ukljucujuci i one koji svojim glasovima odlucuju o dodjeli Oscara. Kriticari koji su izisli s njegovog prvog prikazivanja, sredinom prosinca, shvatili su, jos dok je film trajao, da se njime promijenio cijeli poredak u ovogodisnjoj utrci za Oscara. “Za vrijeme snimanja,” podsjeca Ebert, “nije bilo nikakvih revizija scenarija, nije bilo nikakvih studijskih odbora. Eastwood je bio procitao pricu o jednom veteranu-boksackom treneru i jednoj konobarici koja je zeljela postati boksacica. Prica mu se dopala i snimio ju je. I to tako dobro,” dalje ce Ebert, “da su za Oscara nominirana sva tri glumca – sam Eastwood, Morgan Freeman i Hillary Swank.”
“Da, film je izazvao polemike i bit ce onih koji ce prosvjedovati ispred Kodak Theatre [u kojemu se odrzava svecanost dodjele Oscara]. Mnogi se ne slazu s odlukom koju Eastwoodov lik donosi na kraju filma. Ne slazem se ni ja,” kaze Ebert, “ali vjerujem da je odluka konzistenta s onim sto bi TI likovi ucinili u TOM filmu. Vjerujem i da ce film potaknuti, kao sto uostalom vec jest, na korisnu diskusiju na tu temu.”
“U kategoriji najboljeg glumca,” dalje ce Ebert, “clanovi Filmske akademije cesto glasaju ne za najbolju glumu nego za onoga koga bi najvise zeljeli vidjeti na pozornici u tom trenutku. Jamie Foxx je cudesan kao Ray Charles, u filmu Ray, on ce Oscara i dobiti, no ne samo zbog sjajne glume nego i zbog onoga sto je rekao na dodjeli Zlatnog globusa. Globusi ne utjecu nuzno na Oscara, ali Ray, koji je s prikazivanjem poceo jos sredinom listopada, poceo je polako blijediti u sjecanju clanova Akademije, jer u studenom, odnosno u prosincu, s prikazivanjem su poceli i Avijaticar i Hotel Rwanda i Finding Neverland, a s njima su, u ostru konkurenciju, usli Leonardo diCaprio, Don Cheadle i Johnny Depp. Na dan dodjele Zlatnog globusa, u utrci za Oscara prednjacili su Eastwood i diCaprio. Globus je dodjeljen, te veceri, Jamieju Foxxu. Clanovi Akademije voljeli bi ponovno cuti one zarke i nadahnute rijeci koje je Foxx tada izgovorio. Moj izbor je,” kaze Ebert, “Don Cheadle, u filmu Hotel Rwanda, ali Oscara ce dobiti Jamie Foxx.”
“U kategoriji najbolje glumice, izbor je jednostavan – Hilary Swank. Njena je uloga, u filmu Djevojka od milijun dolara, najsnaznija i najupecatljivija ove godine,” pise Roger Ebert. “Nije najljepsa glumica Hollywooda, nije uvijek ni najbolja, ali kad joj je dodjeljena prava uloga, Hilary Swank je nezaustavljiva. Hilary je moj osobni izbor,” pise Ebert, “Hilary ce i dobiti Oscara.”
U kategoriji najbolje muske sporedne uloge, Roger Ebert predvidja da ce Oscara dobiti Morgan Freeman, ali priznaje da bi iznenadjenje mogao biti izbor Thomasa Hadena Churcha, za njegovu ulogu u filmu Sideways. Publika taj film obozava, ne moze shvatiti zasto i Paul Giamatti nije bio nominiran za najboljeg glumca, ali razumije i shvaca da Church, u biti, igra onu drugu glavnu ulogu u filmu i divi se njegovoj sposobnosti da za svoj lik, koji laze i vara, pridobije naklonost i simpatije publike. U kategoriji najbolje zenske sporedne uloge, izbor Rogera Eberta pada na Virginiju Madsen, iz istog filma. Kate Blanchett, koja glumi Katherine Hepburn, u filmu Avijaticar, isto je publici jako draga, ali daleko bi bolja bila vijest, kaze on – Virginia Madsen, glumica koja vec 20 godina puno i uporno i dobro radi i konacno dobija ulogu u kojoj blista i za nju grabi Oscara!
Za najboljeg redatelja, smatra Roger Ebert, Oscarom bi trebao biti nagradjen Martin Scorsese. Jer, doista je red, vec jednom, da Oscara dobije Scorsese. Sramno je da ga je Akademija vec toliko puta zaobisla. Ali, Scorsese ima snaznu konkurenciju ove godine – Clinta Eastwooda.
Toliko o oskarovskim predvidjanjima, za one od vodecih kategorija, iz pera vjerojatno najutjecajnijeg fimskog kriticara – Rogera Eberta. Je li bio u pravu, i koliko, znat cemo kad krene 77. po redu svecanost dodjele Oscara.
* * * * *
Johnny Carson, nedavno preminuli, dugogodisnji voditelj iznimno popularne emisije Tonight Show, koja se prikazivala na americkoj TV-postaji NBC, rekao je, jos 1979, kad je, po prvi puta, bio domacin svecanosti dodjele Oscara (kasnije ce je voditi jos cetiri puta) – Oscar, to vam je dva sata sjajne i blistave zabave, rastegnute na cetiri sata.
Prva dodjela nagrade Filmske akademije, 1929. godine, trajala je samo pet minuta. Najduza je bila ona 2002. godine – maratonskih 260 minuta, gotovo cetiri i pol sata! Svaki novi producent showa – bio to Allan Carr ili Quincy Jones ili Gil Cates ili bilo tko drugi, odlucan je u svojoj nakani da show revitalizira, da od glomaznog i ustirkanog rituala napravi nesto sto ce biti bolji, blistaviji odraz suvremenog Hollywooda. To, gotovo u slucaju svakoga, NE namjerno, postaje samo – jos duza predstava. To sto je svecanost vremenom postajala sve duza i duza, treba vjerojatno zahvaliti onima koji zahvaljuju na nagradama. Pobjednicima nikad ne uzmanjka rijeci, i emocija, i suza.... ali beskrajne zahvale svakome i svima oscarovski je trend koji se zadnjih godina siri kao zaraza. “Puno je nacina da se odrzi los oscarovski govor, malo da se odrzi onaj dobar, govor koji ce ljudi pamtiti,” pise Steve Pond, u svojoj upravo objavljenoj knjizi The Big Show: Svijetli trenuci i prljave igre iza dodjele nagrade Filmske akademije.
Malo je danas onih koji slijede minimalisticki pristupa Alfreda Hitchcocka koji je, 1968, primivsi nagradu Irving Thalberg, za zivotni doprinos filmu, rekao jednostavno “Thank you!”
Jesu li doista vazne rijeci i reakcije pobjednika? Jesu, u gradu u kojemu image znaci sve. Nezgrapni i nepripremljeni govori nece unistiti karijere, ali godinama i godinama jos mogu biti predmet sala i ruganja. Kao u slucaju Sally Field, koja je svoj govor odusevljeno zavrsila rijecima – Pa, vi mene volite, vi mene stvarno volite! Ili u slucaju redatelja Titanica, Jamesa Camerona, koji je pobjedonosno izjavio – Ja sam kralj svijeta!!!
Vjecni problem glagoljivosti superuzbudjenih i ustreptalih pobjednika samo je jedna od tema kojom se Steve Pond bavi u knjizi The Big Show. Pond je, naime, za casopis Premiere pratio 11 Oscara i tijekom tog razdoblja imao pristup bez presedana svemu sto se zbiva oko i tijekom dodjele Oscara. “Vrlo je tesko i riskantno stajati gore, na pozornici,” pise on, “taj trenutak ima puno vise losih nego dobrih strana. Ako izidju nepripremljeni, suvise je improviziranja koje ce se na njih prije odraziti negativno nego pozitivno....glumci su bez skripta izgubljeni. Ako se, pak, savrseno pripreme, mogu zvucati i djelovati arogantno. Ako zaborave zahvaliti nekome tko je bio kljucan u njihovoj karijeri, ovi im to nece zaboraviti tako lako i brzo.
Uz dobitnike, pise Pond, najvece su zvijezde, prirodno, voditelji showa – marljivi Billy Crystal, profana Whoopi Goldberg, na ciji vec spomen imena, brze, od straha, zakucaju srca cenzora, pa Steve “nema brige” Martin, no ovogodisnji domacin - Chris Rock - takodjer nema dlake na jeziku. On je vec digao prasinu kad je rekao da je dodjela Oscara modna revija koju gledaju samo homoseksualci...i da je to idiotska predstava... ili tako nesto. I porucio dobitnicima – nemojte zahvaljivati Bogu. Bog ima previse posla ovih dana sa zrtvama tsunamija. Pustite Ga na miru! Televizijska mreza ABC emitirat ce svecanost dodjele Oscara sa sedam sekundi kasnjenja, za svaki slucaj.
Natrag jos, na trenutak, na knjigu Stevea Ponda.... S poznavanjem kakvo ima, on detaljno obradjuje svaki pojedini aspekt showa, odnosno zadnjih 11 dodjela Oscara. Knjiga je ponekad, dolicno, kako to rece jedan od kriticara – trivijalna, razvucena i prolazna, bas kao i sama dodjela Oscara, i ima puno traca, glamura i glitza, puno jeftinog sjaja, ali Pond je prilicno zagrebao ispod pozlate famoznog kipica i vecer, za koju cijela Amerika misli da je tako dobro zna, prikazuje iz jednog drugog, i vrlo informiranog, ugla. O njoj govori s jednako puno uzbudjenja i groznicavosti, ali, za razliku od same dodjele Oscara - bez uobicajenog zamora. Jedna od tema kojoj posvecuje dosta prostora – sve okrutnije i bezobzirnije i nemilosrdnije vodjenje oskarovskih kampanja. Obilan prostor Steve Pond posvecuje i kontroverznoj dodjeli pocasnog Oscara Elia Kazanu, 1999. godine. Dvostrukom je dobitniku Oscara pocasni urucen, valjda, u znak oprostaja za imenovanje kolega u onom mracnom razdoblju McCarthyja.
* * * * *
Ove godine, pocasni se Oscar dodjeluje redatelju Sidneyju Lumetu. U zreloj dobi od 80 godina, Lumet radi na svom 43. filmu, s Vin Dieselom. U karijeri dugoj 50 godina, Lumet je cetiri puta bio nominiran za Oscara, peti puta kao pisac scenarija.
12 Gnjevnih ljudi, Mreza, Presuda, Serpico, Dugo putovanje u noc (adaptacija drame Eugena O’Neilla), Ubojstvo u Orient Expressu, Pogled s mosta (adaptacija drame nedavno preminulog Arthura Millera)... i svi oni filmovi uz njegov voljeni New York vezani, uz Serpica i Presudu, jos i Pawnbroker, Dog Day Afternoon, Prince of the City i nesto manje uspjesni, noviji, A Stranger Among Us i Night Falls on Manhattan... pa romanticni triler The Morning After, iz 1986, njegov prvi u Hollywoodu snimljen... bogat je opus tog hiperproduktivnog veterana, redatelja, mozda ne tako slavljenog kao Martina Scorsesea ili Stevena Spielberga ili Stanleyja Kubricka, ali vrlo cijenjenog zbog njegovih duboko emocionalnih filmova, s neobicnim, neortodoksnim protagonistima. Cak je 18 glumaca, koji su nastupili u njegovim filmovima, dobilo Oscara, medju njima – Katherine Hepburn, Rod Steiger, Al Pacino (dva puta), Richard Burton, Albert Finney, Peter Finch, Faye Dunaway, Ingrid Bergman...
Lumetov komentar na one ranije nominacije za Oscara, pet, u pola stoljeca njegovog filmskog rada: Nikad sa svecanosti dodjele Oscara nisam odlazio razocaran, jer nisam tamo ni odlazio s velikim ocekivanjima. Ja nemam, rekao je, tu vrstu samopouzdanja. Izuetak je, mozda, ipak bila 1977, kad je Sidney Lumet bio favorit, za film Network, Mreza.
Sidneyju Lumetu, jednom od najvaznijih redatelja u povijesti americkog filma, pocasni ce Oscar sutra biti urucen za njegov “velicanstven doprinos i zasluge scenaristima, glumcima i cijeloj umjetnosti filma....jer ostavio je trajnog traga i na filmsku publiku i na povijest filma,” rekao je Frank Pierson, predsjednik Filmske akademije. * * * * * Za kraj, jedna od pjesama nominiranih za Oscara... Po misljenju Rogera Eberta, to ce biti Accidentally in Love, iz filma Shrek 2, i Counting Crows... Eh, sad, kako pitaju i mnogi drugi - zasto je trebalo SEST ljudi da napisu tu pjesmu, to nitko ne zna....