Reforma državnog mirovinskog sustava jedan je od glavnih prioriteta predsjednika Busha. O ovoj će temi predsjednik, vjerojatno, dosta govoriti u današnjem govoru o stanju nacije. Amerikancima država nije oduvijek jamčila mirovinu. Državni mirovinski sustav je 31. siječnja, obilježio 65. godišnjicu postojanja. O povijesti američkog javnog mirovinskog osiguranja, te problemima zbog kojih se on treba reformirati – više u prilogu Teda Landphaira.
31. siječnja 1940., Ida Mae Fuller, tajnica iz mjesta Ludlow u Vermontu, primila je prvu državnu mirovinu u povijesti Sjedinjenih Država. Iznosila je 22 dolara i 54 centa. Nakon nje, mirovine su od vlade počeli primati milijuni drugih Amerikanaca. Mirovine su se isplaćivale putem vladina programa kojem je cilj bio “zaštititi građane od opasnosti i neizvjesnosti koju donosi život u poznijoj dobi” – kako je to formulirao tadašnji predsjednik Roosevelt.
Art Woolf, professor ekonomije na Sveučilištu Vermont, kaže da je Ida Mae Fuller – “prva državna umirovljenica” - zapravo bila vrlo sretna žena. "Živjela je do svoje stote godine, što znači da je mirovinu od države primala 35 godina. U mirovinski je fond, s druge strane, uplaćivala tek tri godine, jer on ranije nije niti postojao. Na ime mirovine bilo joj je isplaćeno gotovo 25 tisuća dolara."
Počeci mirovinskog sustava sežu u Americi do 1935. godine. Bilo je to vrijeme velike ekonomske krize – četvrtina za rad sposobnog stanovništva bila je bez posla, a i oni s poslom teško su mogli priuštiti plaćanje privatnog mirovinskog osiguranja. Vlada predsjednika Roosevelt je u okviru svog New Deal programa, uvela i državni mirovinski fond.
Na početku, na svakog je umirovljenika dolazilo 40 radnika – kaže Art Woolf. "Kad imate takav omjer zaposlenih i umirovljenika, onda porez i ne treba biti visok. Državni mirovinski fond temelji se na načelu da zaposleni plaćaju porez, dio novca odlazi u mirovinski fond, iz kojeg se isplaćuju mirovine ljudima koji su u tom trenutku u penziji. No, u ovih 65 godina dogodile su se dvije velike promjene. Stopa nataliteta je znatno pala, tako da danas ima razmjerno više umirovljenika, a i razmjerno manje zaposlenih. Zapravo – tri zaposlena na svakog umirovljenika. Druga promjena – danas ljudi žive znatno duže nego recimo 1940., tako da im se i mirovina duže mora isplaćivati."
Zbog ove dvije demografske promjene, nazire se i trenutak kada bi mirovinski sustav mogao i presušiti. Da bi se to izbjeglo, povećani su porezi, a rok za odlazak u mirovinu odgođen je do 67. godine – kaže Art Woolf. Vlada predsjednika Busha se zalaže da se uposlenim Amerikancima dopusti da dio novca, koji bi inače morali uplatiti u državni mirovinski fond, odvoje za vlastiti, investicijski fond, koji bi pratio stanje na burzi dionica.
Ideja je naišla i na pohvale ali i na kritike - kaže Stephen Sass, povjesničar koji radi u Centru za istraživanje mirovinskih pitanja na koledžu Boston. "Konzervativcima se ne sviđa ideja da vlada – preko tih privatnih mirovinskih računa - investira na burzi. Jer, ako vlada to čini, mogla bi se početi i miješati u funkcioniranje tržita, početi postavljati i političke uvjete. Konzervativci su protiv toga. S druge strane, demokrati se protive privatnim mirovinskim fondovima ove vrste zbog toga što su oni ipak riskantni – ovise o tome da li dionice rastu ili padaju. A glavna odlika državnog mirovinskog fonda je u tome da vam je mirovina sigurna, zajamčena."
Stephen Sass predviđa da će predsjednik Bush – čak ako i ne uspije njegov kratkoročni plan o promjeni mirovinskog sustava – ovu reformu promicati i dalje, putem javne debate o budućnosti državnog mirovinskog fonda.
