4. srpnja 1817. bio je posebno svečan dan u mjestu Rome u saveznoj državi New York. Uz proslavu Dana neovisnosti, stanovnici Roma slavili su početak radova na kanalu Erie, koji je, kada je osam godina kasnije dovršen, postao prvi američki nacionalni vodeni put. Danas je ovaj kanal, koji prolazi državom New York, povezujući Buffalo na jezeru Erie i Albany na rijeci Hudson, neobična, ali popularna turistička atrakcija.
Kanal Erie, danas omiljeno odredište za ljubitelje brodova i brodarenja, nekada je bio pun brodova i teglenica, koji su prevozili kukuruz i druge žitarice sa zapadnih ravnica na istok. Ideja o izgradnji kanala pala je početkom 19.stoljeća na pamet mlinaru Jesseyu Hawleyu, iz Geneve u New Yorku, dok je sjedio u zatvoru. U to doba nije postojao način da se sirovine i potrošačka roba brzo i jeftino transportiraju između Atlantika i Velikih jezera. Do otvorenja, Erie Canal, tada najduži riječni kanal na svijetu, već je postao međunarodna znamenitost. Prokopan je, za oko sedam milijuna dolara, isključivo fizičkim radom, osim na nekoliko mjesta, gdje je upotrijebljen barut.
Kanal je izgrađen zahvaljujući zalaganju guvernera New Yorka DeWitta Clintona, koji je prvi proputovao cijelom njegovom dužinom od 584 kilometra u svojoj jedrilici "Seneca Chief". Kada je sa svojom brodicom, nakon devet dana puta, stigao u njujoršku luku, dočekale su ga tisuće oduševljenih Njujorčana. Na prigodnoj svečanosti, nazvanoj "Vjenčanje dvaju voda", Guverner Clinton izlio je dvije bačvice vode iz jezera Erie u Atlantski ocean, simbolizirajući tako povezivanje jezera Superior s Atlantikom.
U doba kada je kanal Erie bio u punom procvatu, cijelom njegovom dužinom odjekivala su ovakva zvona, koja su se koristila za reguliranje prometa na kanalu. Kanalom su putovale teglenice, natovarene robom i putnicima – ponekad duge i do 24, a široke do četiri i pol metara. Teglenice su vukle mazge uz pomoć duge užadi. Osamdeset i tri splavnice omogućavale su putovanje od rijeke Hudson do jezera Erie, među kojima razlika u nadmorskoj visini iznosi 175 metara. Zahvaljujući živom prometu, uz kanal su niknula brojna sela.
Elsie Nichols odrasla je na obalama kanala Erie u blizini mjesta Brockport. Tijekom četrdesetih, kao djevojčica se kupala u kanalu, a preko zime ga je, s drugom djecom, koristila kao klizalište. Veranda njene kuće samo je desetak metara udaljena od obližnjeg mosta na dizanje.
"Da, čujem zvono s mosta, ali dok sam odrastala čuli su se drugačiji zvukovi. Prvo bi se čula zviždaljka s teglenice – zazviždala bi tri puta – a zatim bi radnici na mostu odgovorili s tri zvuka sirene da su spremni podići most kako bi teglenica mogla proći," priča nam.
Danas gospođa Nichols sa svoje verande gleda kako kanalom promiču brodice, privatne jahte i čamci. Najbolji dani kanala Erie odavno su ostali za njim. S dolaskom željeznice na prijelazu stoljeća kanal je počeo gubiti na važnosti. Iako je, u međuvremenu znatno proširen i dograđen - služio je za prijevoz robe sve do 1959 - mnogi njegovi dijelovi ostali su zapušteni. Tek početkom devedesetih jedna skupina građana pobudila je interes javnosti za sudbinu povijesnog kanala. 1991. organizirali su isto putovanje kanalom, kakvo je prošao i guverner Clinton na njegovom otvaranju. Nedugo nakon toga pokrenuta je i šira inicijativa za restauraciju kanala. 1996. započela je petogodišnja obnova infrastrukture kanala, a 2000. sustav riječnih kanala države New York proslavio je svoj 175-ti rođendan. Danas je kanal Erie dio nacionalnog koridora povijesnih kanala i omiljeno odredište ljubitelja prirode, izletnika i općenito onih koji vole plovidbu. I – još uvijek je u uporabi – godišnje njime prođe viđe od 400 tisuća tona tereta i više od 150 tisuća privatnih brodica.