Za vjetrovitog i hladnog zimskog dana, prije tocno 120 godina – sestog prosinca 1884, postavljanjem, lijevanog, oblikovanog aluminijskog vrha, bila je, nakon radova dugih 36 godina, dovrsena gradnja spomenika Georgeu Washingtonu, u glavnom gradu Sjedinjenih Drzava.
Propinje se uspravno i visoko s travnate povrsine Malla, njegova mramorna bjelina naglasena zelenilom travnjaka i sarenilom zastava postavljenih u krug oko njegovog podnozja. U samom je srcu Washingtona, gotovo u samom sredistu kriza koji cine cetiri najslavnije zgrade Sjedinjenih Drzava – Kapitol, na istoku, njemu nasuprot – spomenik Abrahamu Lincolnu, Bijela kuca, na sjeveru, njoj nasuprot – spomenik Thomasu Jeffersonu. U gradu spomenika, onaj podignut u cast Georgeu Washingtonu, “ocu” Sjedinjenih Americkih Drzava, izdize se iznad svih drugih, izdize se iznad samog grada. Sa svojih 169 i pol metara, Washington Monument je, zapravo, najvisa gradjevina Washingtona. Dva puta visa od Kapitola. Prema zakonu, nijedna druga ni ne smije biti visa od njega.
Jos iz daljine, ili iz zraka, ovisi kako putnik stize do glavnog grada, spomenik ga kao svjetionik vodi i pozdravlja. Nocu kao da mu jos i namiguje onim svojim svijetlima. Kao okomita osovina jednog, u biti, horizontalnog grada, spomenik je vidljiv iz svih njegovih dijelova, sluzi kao orijentacijska tocka. Washington Monument daje glavnom gradu Amerike onu istu vrstu simbolicnog omjera i identiteta kao Big Ben Londonu ili Eiffelov toranj Parizu.
Prvi predsjednik Sjedinjenih Americkih Drzava - George Washington - i njegova supruga Martha, pokopani su u obiteljskoj grobnici u Mount Vernonu, u Virginiji. Izoliran na travnatom povisenju washingtonskog Malla, na mjestu koje mu je odredio tvorac urbanistickog plana glavnog grada, arhitekt Pierre L’Enfant, spomenik Washingtonu nije, dakle, mauzolej, nije ni sarkofag, vec cenotaf – spomenik junaku pokopanom negdje drugdje, podsjetnik na zahvalnost zivih mrtvome.
Taj jednostavni, i upravo stoga dramaticni i velicanstveni, obelisk, nasao se, za svoje gradnje, u sredistu kontroverze, a bio je i zrtva nestasice novcanih sredstava, zato je njegova gradnja i trajala punih 36 godina. Neki arhitekti tog vremena nazvali su ga najruznijom gradjevinom svijeta i govorili da kad arhitekt nema ideja, on onda pribjegava obeliscima. Kasnjenje i otezanje s gradnjom spomenika imalo je i svojih dobrih strana. Naime, jednostavni, neukraseni obelisk, koji danas vidimo, nije koncept jednog jedinog umjetnickog genija, vec rezultat zdruzivanja arhitektonskih i gradjevinskih umijeca koje je nametnula visa sila. Idejno rjesenje Roberta Millsa bilo je prihvaceno jos 1836. godine. Zbog nedostatka podrske javnosti, gradnja spomenika pocinje tek 1848. godine, ali simbolicno, na 4. srpnja, na Dan nezavisnosti. Vec sest godina kasnije, radovi se obustavljaju, jer ponestalo je novca. Izbija, potom, i americki gradjanski rat i od projekta se gotovo potpuno odustaje, a obelisku, tek napola izgradjenom, Mark Twain se ruga rijecima:”Izgleda kao neki tvornicki dimnjak, slomljenog vrha.” Naglo prekinuti obelisk je i bio ruglo glavnog grada i tuzan podsjetnik da je zemlja bila podijeljena. Radovi ce biti nastavljeni tek 1876, potaknuti obnovljenim nacionalnim ponosom, ukazom predsjednika Ulyssesa Granta te sredstvima prikupljenim od savezne vlade, od pojedinaca, od svih saveznih drzava i darovanih od nekih stranih zemalja.
Zbog dugog prekida i vidljive su one varijacije u boji mramora. Zbog dugog prekida, srecom, doslo je i do promjene u ukusima, a i do saznanja o nekim problemima, u prvom redu da je tlo ispod spomenika mocvarno i nestabilno te da ne bi podnijelo prvotnu ideju Roberta Millsa prema kojoj je obelisk trebao, oko svog podnozja, imati kruzni grcki hram – panteon grobnica za Georgea Washingtona i druge junake rata za nezavisnost, i dizati se iz te teske kolonade kao svijeca iz nekog ogromnog i suvise kicenog rodjendanskog kolaca. Tako je ostao spomenik najjednostavnijih, najciscih linija.
Izgradjen od 36.491 bloka, i po cijeni od $1,817.710, divovski obelisk dominira svim drugim washingtonskim spomenicima, ali svojom jednostavnoscu on odrazava prirodno dostojanstvo Georgea Washingtona.
Izgled i lokacija spomenika nisu jedini razlozi zbog kojih je Washington Monument najprepoznatljivija gradjevina Sjedinjenih Drzava. On svoje vazno mjesto zauzima zbog covjeka u ciju cast je gradjevina podignuta. Covjeka koji je, vise od 200 godina nakon svoje smrti, jos uvijek jedan od Americi najdrazih lidera - zapovjednika kontinentalne vojske s kojom je izvojevao bitku za nezavisnost od Britanaca i tako postao “otac” Sjedinjenih Drzava, koji je definirao ulogu americkog predsjednistva i odredio smijer demokraciji u povojima.
I dok su Amerikanci cast svome “ocu” iskazali na bezbroj drugih nacina – nazvavsi, po njemu, glavni grad i jednu drzavu i niz mjesta, sveucilista, skola i ustanova, nista se ne moze mjeriti s ljepotom njegovog obeliska, sa strahopostovanjem koji on izaziva. Za Amerikance, George Washington je oduvijek bio covjek uzvisenog nastupa, velicanstvenog izgleda, dominantnog utjecaja i jednostavno otmjenog drzanja. To je i spomenik, obelisk, u cast Georgea Washingtona.